Od 2000. godine bilježim fotoaparatom ona stanja i promjene u prostoru Splita koje se tiču njegove (de)urbanizacije, a koje ujedno reflektiraju globalne trendove u načinima eksploatacije urbanog prostora i modelima upravljanja njime. Snimajući grad analognom fotografijom prepoznajem aspekte nostalgičnosti, ali ne prema minulom životu snimanih objekata i periodu iz kojeg potječu, nego nostalgičnosti spram obećanja i očekivanja koja smo kao društvo putem iznevjerili, spram ideja o kontinuitetu i antropocentričnoj razložnosti gradskih prostora koji ne gube kontakt s radom, kulturom i dokolicom.

U pokušaju obnove tih raskinutih veza s gradom,moji radovi nerijetko imaju angažirani aspekt kroz sugeriranje buduće javne upotrebe i revitalizacije predstavljenih objekata te otvaraju dvosmjernu komunikaciju s publikom upućujući joj poziv za uključenje u raspravu.

U radu Vila Dalmacija zanimljiv mi je način upotrebe fotografije kao medija umjetničkog izražavanja. Kod nastanka ovih radova uspostavljena je paralela između analogne tehnologije fotografiranja i samih motiva snimljenih na ovom lokalitetu. Iako još prisutni i dostupni, i tehnologija i motiv blijedeći se gibaju, u najboljem slučaju, prema alternativnim načinima korištenja. Analogna fotografija, kao i fotografirana mjesta, svoje tehnološko i konceptualno ishodište imaju u predmodernističkom 19. stoljeću koje donosi niz otkrića, od novih kemijskih spojeva potrebnih da se svjetlopisi ubrzaju i fiksiraju do građevinskih materijala koji su otvorili put gradnji prema nebu, da bi svoje vrhunce, pa i sam kraj primjene u dotadašnjem smislu, dosegli krajem 20. stoljeća, stoljeća modernizama.

Fotografiji je od ranih dana priznat status ultimativnog medija sjećanja jer se njome lako pohranjuju komadi osobnih doživljaja, kao što se njome sažima kolektivna memorija, u ovom slučaju memorija mjesta. Fotografije prostora imaju, dakle, moć uspostave ponovnog kontakta s utišanim sjećanjima nekadašnjih korisnika, ali i sa zatomljenim drukčijim razvojnim imaginarijima.
Vili Dalmaciji tako pristupam iz rakursa prijedloga njene prenamjene i to usmjerene prema mogućnostima kulturnih praksi, konkretno umjetničke rezidencije širokog spektra. Krupne planove interijera nekadašnje rezidencije jugoslavenskog predsjednika Tita, njegovu netaknutu spavaću sobu, blagovaonicu ili salon za diplomatsko druženje, uranjam u totale zeleno-plave vedrine koja vlada ovim dijelom višestruko zaštićenog krajolika Park šume Marjan, a sve s ciljem buđenja apetita za njeno otvaranje (kulturnoj) javnosti. U tom smislu ovom se fotografskom serijom, iako kadriranom po mjeri oronule, skrivene ljepote kompleksa, još jednom potvrđuje da fotografija nikada nije nedužna, da je kadar pitanje izbora, podjednako intimnog i ideološkog karaktera.