Vuko Bombardelli jedan je od naših najznačajnijih i najplodonosnijih arhitekata druge polovine 20. stoljeća čije arhitektonsko djelovanje, često proisteklo iz njegovih javno-zagovaračkih aktivnosti, određuje i danas život Splita. Razmatrajući njegovo djelo u rasponu do spomenika, izložbenih postava, kioska, paviljona, lučica i drugih prostora za rekreaciju preko obiteljskih kuća i stambenih zgrada sve do prvih nebodera i tvorničkih pogona može se zaključiti da je bio opsesivni urbani vizonar i graditelj društva.

O tome svjedoče njegova tri velika albuma koje je ovaj arhitekt u rasponu od oko 40 godina izrađivao od novinskih članaka, promo-materijala i vlastitih fotografija, potvrđujući neodvojivost njegova privatnog bivanja i profesionalnog djelovanja. Albumi su  vlasništvo obitelji i prvi put su put, ljubaznošću njegove kćeri Mee Bombardelli, prezentirani javnosti kroz moj umjetnički rad na izložbi BOMBARDELLI 2024: EKSPERIMENT- 57 DANAS održane u Salonu Galić u rujnu 2024.

Rad “Tri albuma Vuke Bombardellija: Radničko šetalište” dio je šireg istraživanja porijekla mog interesa za modernističko arhitektonsko i urbanističko naslijeđe Splita, odnosno utjecaja ambijenta na psihologiju pojedinca i izgradnju građanskog društva. Služeći se djelomično praksom terapeutske fotografije u sferi bavljenja obiteljskim foto albumom, kao i do sada, fotografiju koristim za elicitaciju tj. poticaj pripovijedanju i oživljavanju memorije, kako osobne tako i kolektivne.

U formi svojevrsne fotonovele – kojoj su polazište obiteljski foto arhiv – pokušavam uspostavit kontakt s članovima svoje obitelji i vremenom kojeg više nema, pri čemu je fotografija medij, a arhitektura scenografija za transgeneracijski dijalog. U fokusu rada je kuća na splitskoj adresi Spinutska 5, mjesto mog prvog stanovanja. Izgrađena je kao stambena zgrada 3 za Brodogradilište „Split“, 1961. po projektu Vuke Bombardellija iz „ARHITEKTA“ – projektnog ateliera za urbanizam i arhitekturu, dekoraciju, makete i tehnička snimanja, u suradnji sa Župan Mirom i Artić Davorom, kao dio naselja kojeg čini desetak različitih dvokatnica s tipskim stanovima. Djelo Vuke Bombarellija nastavilo je određivati scenografiju mog daljnjeg života u Splitu.

Afirmirajući Bombardellijeve projekte hvatam se ujedno u koštac s javnom percepcijom i sjećanjem koje ga u postsocijalističkim vremenima svodi na lošeg arhitekta jeftinih socijalnih stanova tipa EEKSPERIMENT-57 za čiju se gradnju javnim zagovaranjem osobno izborio. Osvještavanjem njegovog prešućenog značaja i šireg raspona djelovanja, kao i općenito utjecaja prostornog ambijenta druge polovine 20. stoljeća na kvalitetu i doživljaj života poticaj je boljem razumijevanju osobnih narativa, vizualne kao i stambene kulture, te posebno urbanog kulturnog konteksta i društvenih dinamika koje sukreiramo s drugim građanima.

Moje intervencije u albume Vuke Bombardellija baziraju se na rekreaciji vizualnog jezika navedenog perioda i snimljenih prizora, ponekad tek kao registracija onoga što je od njih ostalo, ali su još češće pitanje slobodnog autorskog komentara tj. spontanog umjetničkog impulas kojim uspostavljam most između različitih generacija i vremenskih prostora.