33 fotografije 60 x 40 cm printane na aluminijski kompozitni materijal, popraćene muzeloškim karticama koje je istražio i ispisao Nikola Bajto; snimak 2018. / print: 2019.

Jugoslavenska brodogradnja u 20. st. bila je među prvih 6 u svijetu, a splitsko brodogradilište Brodosplit njen najveći proizvodni pogon koji se i danas prostire na pola sjeverne obale grada. Posljednjih desetljeća gradnjom više od 450 brodova generirano je oko 12 000 radnih mjesta i to u gradu od svega 200 000 stanovnika. Tako jako brodogradilište poticalo je izgradnju i rast tehnoloških i znanstvenih centara, sveučilišta i domaćih brodarskih kompanija, održavajući pri tom pomorski identitet stanovništva.

Uslijed globalnog premještanja industrije na konkurentniji istok te sklapanja ugovora s EU, Brodosplit gubi narudžbe i državne subvencije, pa preostalih 2000 radnika upravo odbrojava posljednje mjesece zaposlenja. 

Gubeći industriju, Split se mijenja, postaje monokromatska turistička destinacija čija se ekonomija mjeri samo brojem noćenja apstraktnog značenja. Čak ni potencijali kulturne baštine i suvremenih umjetničkih praksi nisu izrazito prepoznati od upravnih struktura, pa tijekom toplijeg dijela godine služe tek kao parfemska vodica ugostiteljskoj konfekciji koja nagriza najvrijednije prostore grada.

Za to vrijeme, na svom izdisaju, industrijski ambijent stoljetne splitske brodske bauštele još uvijek krije živu uspomenu na same početke podizanja modernog grada i stvaranje novog građanskog društva od ljudstva koje se otrglo  balkanskom ruralnom glibu. Međutim, ono što nedvojbenom privlačnošću dočarava uspjehe i dostignuća te radničke i građanske klase Splita 20. stoljeća krije se u zatvorenom muzeju unutar samog brodogradilišta. Riječ je o maketama putničkih, teretnih, vojnih i specijalnih brodova koje danas bez realnog tržišta djeluju poput dječjih igračaka. Nešto je u njima istovjetno ostvarenju snova i želja onih koji su ih gradili, koji su njima plovili i koji su ih čekali. Svaka od maketa označitelj je jednog porinuća broda i duge plovidbe njegove posade, dok zajedno predstavljaju ondašnje porinuće cjelokupnog društva u «vrli novi svijet», svijet kojem sada okrećemo krmu otiskujući se u neka nepoznata, nesigurna mora. 

Imena brodova ispisana po njima različitim tipografijama, jezicima i pismima, ujedno ispisuju pomorske mape i atlase, spajaju luke, ljude i kulture. Njihovim tragom na internetu je moguće pronaći sve o brodovima koji ih nose, npr. slijediti promjene vlasnika ili samog imena koje su evidentno motivirane promjenama različitih geopolitika, može se saznati od kuda i kamo upravo plove ili na kojem su rezalištu i kada izdahnuli. Nomen est omen, i maketa isto.