Duška Boban: Stoljeće Vile Dalmacije – od Pansiona Split preko Titove vile do međunarodne umjetničke rezidencije / REVIZOR

za nomadski časopis REVIZOR Godina 2 / Broj 4 / urednica: Ivana Meštrov / 2019. godina

PDF

Znamo da je o današnjem Splitu nemoguće govoriti izostavljajući riječ turizam ili njene izvedenice. Gubeći industriju u postsocijalističkim i poslijeratnim vremenima, grad se promijenio i na kraju postao monokulturna destinacija čija se ekonomija mjeri samo brojem noćenja apstraktnog značenja. Turizmu se u Splitu i okolici ne pristupa kao prilici za razvoj raznorodnih privrednih i kulturnih grana. Ne shvaća ga se kao «industriju doživljaja» niti poticaj osnaživanju lokalnih specifičnosti koje bi kao autentični i moćni atraktori bile i razlog za povratak posjetitelja. Turizam je ovdje tek šansa za brzu lovu, ugostiteljima i iznajmljivačima vlastitih spavaonica, šupa i nadogradnji, a osobito građevinskom lobiju i investitorima koji, slizani sa stimuliranim političarima i upravnim birokratima, teže nekontroliranom eksploatiranju najvrjednijih prostora grada, najčešće izgradnjom hotela.

Takvu tzv. poduzetničku klimu namjerno se podržava dominantnom nacionalističkom ideologijom po kojoj ne postoji kulturna i društvena modernost 20. stoljeća, pa ni ona arhitektonska i urbanistička vrijedna zaštite, a sve u ime «nepoćudnog» socijalizma. Drugim riječima, ne valoriziraju se niti potiču sadržaji privlačni posjetiteljima koji uz veću platežnu moć imaju afinitet za živu urbanu kulturu i sklonost da putuju izvan ljetnih mjeseci. Potencijali splitske kulturne baštine i suvremene umjetnosti, neprepoznati kao stvarne identitetske odrednice i generatori urbanog razvoja, tijekom toplijeg dijela godine služe samo kao ambijentalni ures, dekorativna pozadina za komercijalne nagone grada koji nije istinski otvoren za međunarodnu suradnju, razmjenu i dijalog.

Posljednji vrijedni prostor Splita koji nije do kraja pokoren turističkoj namjeni je brdoviti poluotok Park šume Marjan, i to zato što ima dvostruku zaštitu, kao spomenik kulture i kao spomenik prirode. Usprkos brojnim marjanskim problemima proisteklim iz neodgovornog upravljanja Grada Splita – među kojima prednjače nesankcionirane i nesanirane divlje gradnje te nestručno obavljanje bio- šumarskih radova – ta zelena splitska zona i dalje predstavlja rekreativnu oazu mira koja za vrijeme hladnijih mjeseci građanima i posjetiteljima služi kao park, a ljeti kao kupalište.

U sklopu dvostruko zaštićene Park šume Marjan nalazi se još jačim mjerama zaštićeno područje kulturno-povijesne cjeline Meje, a unutar nje, na samoj južnoj obali u borovoj šumi, smješten je vrijedan kompleks Vile Dalmacije, koji je političkimi upravnim elitama te investitorima i developerima prvi motiv sna o smanjenju granica zaštite Marjana, čime se ne bi otvorila vrata samo komercijalizaciji ovog kompleksa nego i izgradnji novih hotela i apartmana duž južne obale Splita.

Kompleks Vile Dalmacije prostire se na čak 5,7 hektara, a čine ga centralna trokatnica s nekoliko pratećih jednokatnica i dvokatnica, podzemni tunel, bujni borik, odnosno perivoj s kamenim putevima, fontanom i urbanom opremom, prirodna plaža s gatom te nekoliko kilometara dug obalni pojas. Vila Dalmacija je od 2007. do 2010. godine imala još i privremenu konzervatorsku zaštitu pojedinačnog spomenika kulture, u kojoj se posebno naglašava da «pored arhitektonskih i ambijentalnih vrijednosti ima i zanimljivu povijest značajnu u društvenoj memoriji grada»1.

Ta povijest, dakako, započinje izgradnjom 1914. godine u uvali koju više nitko ne poznaje kao Dujmovica, a koju je naručio Čeh Frane Šiler za potrebe svog luksuznog «Pansiona Split». Stanko Piplović u monografiji «Marjane, naš Marjane»2 objašnjava kako je objekt s 41 udobnom sobom i kupalištem, udaljen 1,5 kilometara od središta grada, bio povezan lađama i kočijama te okružen parkom sa suptropskim biljem. Piše da je «po položaju, opremi i načinu poslovanja to bio najbolji pansion u cijeloj Dalmaciji». Zdanje, koje je dugo bilo poznato kao «Pansion Split» ili «Pansion Šiler», svoj je izvorni neoklasicistički oblik s modernističkim elementima izmijenilo 1929., kada je preuređeno i povećano za još 18 soba, a dodatne izmjene i unaprjeđenja događaju se već iduće godine povodom posjeta kraljevske obitelji, navodi se u istom izvoru.

Neko vrijeme ovdje je bio smješten i Oceanografski institut, ali nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1947. godine, zdanje je konfiscirano uz naknadu za potrebe rezidencije predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Otad je vila nazivana još i Titovom vilom, a kako je korištena i za državničke poslove u njoj su boravili mnogi političari svjetskog ugleda, među kojima i Winston Churchill, što također stoji u spomenutoj istekloj konzervatorskoj zaštiti.

U tom je periodu vila doživjela preinake interijera, koji je u dobroj mjeri ostao očuvan do danas, pa svjedoči stilu života jednog socijalističkog, rekli bismo s povijesnim odmakom, prosvijećenog vladara. Ukupan ambijent i oblikovanje namještaja odišu jednostavnošću i intelektualnom odmjerenošću u shvaćanju zatečene baštine, kao i vlastite modernosti. Jednako tako, određena skromnost (u usporedbi s današnjim afinitetima moćnika), ali i uvažavanje vlastite privilegiranosti, lako se mogu pripisati korisniku ovog posvećenog mediteranskog prostora. Nije slika tog ambijenta prikaz samo duha Josipa Broza, nego i duha vremena koje je znalo da se gradi za bolju budućnost, dok je istovremeno zračilo diskretnom lakoćom postojanja. Upravo ta kvaliteta vremena upisana je u prostor Vile Dalmacije, danas sačuvane onako kako se formirala do 1970-tih. Boraveći neko vrijeme tamo, snimajući Titovu netaknutu spavaću sobu, blagovaonicu ili salon za diplomatsko druženje, uronjene u totale zeleno-plave vedrine koja vlada ovim dijelom marjanskog krajolika, doživjela sam taj ladanjski prostor i kao prostor stvaranja koji nas obavezuje na čuvanje, i to čuvanje korištenjem. Nažalost, istovremeno je postajalo sve vidljivije koliko je namjerna zatvorenost kompleksa za javnost i tri desetljeća nakon pada svih drugih europskih komunističkih zidova; koliko je nekome važno da njegove ljepote ostanu nepoznate čak i stanovnicima Splita.

Naime, Vila Dalmacija je 1989. godine pala pod upravu Grada Splita, a za probranu javnost sačinjenu od uzvanika otvorena je samo u slučaju povremenih protokolarnih i kulturnih događanja te prilikom iznajmljivanja za komercijalne programe najnižeg karaktera, poput svadbi. U zapadnom dijelu kompleksa nalazi se izdvojeno zdanje u koje se 2006. smjestio Mediteranski institut za istraživanje života – Medils, ali njegovo djelovanje, ma kako potrebno i značajno, ne sačinjava dio javnog života Splita te ostaje nedovoljno poznatom činjenicom u svijesti građana.

Ipak, kako to već biva sa određenim pojavama koje su jedna drugoj imanentne, za vrijeme mandata ministra kulture Antuna Vujića i intendantice Hrvatskog narodnog kazališta Split, Mani Gotovac, od 1998. do 2002. perivoj Vile Dalmacije započinje sa smislenim otvaranjem javnosti u ime kulturnih događanja. U perivoju se sve češće priređuju predstave Splitskog ljeta, a popratni objekti uz centralnu trokatnicu od onda do danas svakog se ljeta koriste kao privremena rezidencija kazališnih umjetnika. U vrijeme Mani Gotovac, nakon suvremenih uprizorenja dramskih i glazbenih djela klasika i živućih autora, uz more pod zvjezdanim nebom polu-spontano su se priređivala druženja umjetnika, suradnika i zainteresirane publike, koja su trajala do kasno u noć. Objekti koji su se tek počeli koristiti za smještaj umjetnika ni tada nisu bili luksuzni, ali su bili pristojni i omogućavali su sretna i kreativna ljeta stvaraocima. Međutim, zbog 20-godišnjeg zapuštanja i izostanka ulaganja danas su poprilično derutni, pa je nečuveno što uprava kazališta tamo i dalje smješta kazališne kreativce, i to ne samo goste Splitskog ljeta, nego i baletne umjetnike iz istočne Europe koji tamo borave zimi, jer je pronalaženje pristojnog i cijenom prihvatljivog smještaja u turistificiranom Splitu sve veći izazov.

Bez obzira na loš i nedostatan način provođenja prakse koju je agilnije i smislenije započela uprava kazališta s prijelaza stoljeća, ovakvo korištenja Vile Dalmacije najbliže je propisima važećeg generalnog urbanističkog plana kojim je propisana zona društvene namjene za cijeli prostor PŠ Marjan, s iznimkom na područje Vile Dalmacije gdje su izrađivači GUP-a dozvolili „ekskluzivni turizam“. Nažalost, upravo čelnici Grada Splita uporno pokušavaju stvoriti uvjete za davanje Vile Dalmacije turistički orijentiranom koncesionaru na plodouživanje, a koje uz zakup u pravilu zanima dodatna – srećom, zakonom zabranjena – izgradnja u ime povećanja ugostiteljskih i smještajnih kapaciteta.

Kad bi se takve najave nekoliko uzastopnih gradonačelnika Splita ostvarile, grad bi izgubio jedinstvenu priliku za inovativnom valorizacijom kulturnog i društvenog naslijeđa 20. stoljeća. I ne samo to, izgubio bi priliku da se putem osnaživanja suvremene umjetničke i kulturne produkcije usmjerene na razvojnu budućnost pozicionira na svjetskoj kulturnoj mapi kao relevantna činjenica. S tim ciljem sam 2015. godine pokrenula raspravu unutar stručnih kulturnih krugova o mogućnostima prenamjene centralne zgrade i popratnih objekata u umjetničku rezidenciju šireg spektra, kako bi Vila Dalmacija zadržala sadašnju tek djelomičnu rezidencijalnu i produkcijsku funkciju u sferi znanosti i umjetnosti, na način da je se demokratizira, osuvremeni, proširi, otvori javnosti i općenito bolje programira. Gasworks i Whitechapel Gallery u Londonu, Baltic Centre for Contemporary Arts u Gatesheadu, Cite i Les recollettes u Parizu, Friche la belle de mai-triangle u Marseilleu, Kunsthaus Bethanien u Berlinu, Matadero u Madridu, Macaba u Barceloni, Viafarini u Milanu – tek su neka od svjetski glasovitih mjesta kulturne produkcije koja u ponudi imaju rezidencije za suvremene umjetnike i istraživače različitih kulturnih praksi, a koja osim smještaja svojim gostima nude prostore za rad, izlaganje i izvedbe, odnosno okupljanje javnosti. Poznato je da takvi sadržaji velikim i manje velikim gradovima, ali svakako onima koji žele biti vidljivi u širem geopolitičkom i kulturnom kontekstu, osim prepoznatljivosti donose i ekonomsku isplativost. Koncipiranje i provođenje kvalitetnih rezidencijalnih programa za domaće i strane kulturne djelatnike smješta grad domaćina na mapu internacionalno relevantnih kulturnih događanja, nosi osnaživanje lokalne kulturne scene i čini ga privlačnim tijekom cijele godine, kako za posjete tako i za održive investicije.

Rezidencija za umjetnike koja bi bila svakodnevno otvorena i pristupačna građanima kroz izložbe, koncerte, predavanja i slične sadržaje, Vilu bi Dalmaciju napokon učinila istinskim javnim dobrom u svoj punini kulturnog i identitetskog značaja. Nasuprot tome, praksa je već pokazala da komercijalizacija javnog dobra u pravilu vodi drastičnom smanjivanju javnog interesa, pa bi time zauvijek bili potrošeni jedinstveni potencijali Vile Dalmacije kao mjesta za kulturno uzdizanje i rekreaciju građana te međunarodnu afirmaciju Splita.

Upravo zato kod dijela kulturne javnosti postoji interes da se Vila Dalmacija u potpunosti prenamijeni u rezidencijalni centar, koji bi mogla voditi koordinacija različitih kulturno-umjetničkih udruženja iz zemlje i inozemstva, bez isključivanja suradnje s javnim institucijama u kulturi. Ljudski i kreativni kapacitet zainteresiranih udruga uz partnersku podršku javnih institucija i srodnih međunarodnih nevladinih udruženja mogli bi omogućiti financiranje projekta iz EU fondova, podjednako za programsku djelatnost i za obnovu derutnih popratnih objekata, danas dostupnih kazalištarcima. Pritom centralna zgrada na zadnjem katu krije najmanje pet savršeno očuvanih apartmana, uređenih u skladu s ostatkom interijera, a čija namjena i korištenje nisu do kraja poznati javnosti. Oni bi odmah mogli biti stavljeni u funkciju rezidencije za renomirane umjetnike iz svijeta, čiji bi boravak i rad u Splitu bio osnova za daljnje programiranje novog života kompleksa.

Otvaranjem Vile Dalmacije javnosti ispunio bi se i zahtjev Društva Marjan, najstarije udruge za zaštitu okoliša u široj regiji osnovane 1903. godine, koji upozorava na važnost uklanjanja zida na plaži Kaštelet i uređenje pješačke staze do plaže Kašjuni, čime bi se napokon formirala šetnica duž cijele marjanske južne obale i dugo priželjkivani cjeloviti lungomare splitskog poluotoka.

Da napori u tom smjeru nailaze na otpor upravnih struktura, osobno sam iskusila pokušavajući tamo s kolegom dr. sc. Daliborom Prančevićem 2016. godine organizirati manifestaciju Kultura antifašizma. Na zamolbu za organiziranjem izlagačkog i diskurzivnog programa u kompleksu Vile Dalmacije dobili smo cijeli niz negativnih odgovora od tadašnjeg gradskog pročelnika Službe za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru, Siniše Kuke. Prvi negativni odgovor otvoreno se odnosio upravo na napore koje gradske vlasti ulažu u davanje objekta na plodouživanje, što bi ga ubrzo trebalo staviti izvan redovne funkcije. Na naše upozorenje kako je tako nešto više nego neizvjesno temeljem niza limitirajućih zakonskih odredbi, uslijedio je još jednostavniji odgovor da je u terminima koje predlažemo Vila Dalmacija rezervirana za redovne protokolarne obaveze vezane za obilježavanje Dana grada, slavnog Sv. Duje. Na kraju naše iscrpne prepiske iskazali smo nezadovoljstvo jer nam, citiram vlastiti email, “nisu ponudili odgovor koji bi objasnio zašto se centralna trokatnica Vile Dalmacije, zajedno s dvorištem velikim čak 1.247 m2, zeleni perivoj površine 56.000 m2, više stotina metara duga obalna linija i podzemni tuneli ne mogu paralelno koristiti za standardno obilježavanje Dana grada i manifestaciju Kultura antifašizma. Zbog čega se tolika prostornost ograničava samo na usku populaciju onih koji obnašaju javne dužnosti? Zbog čega to građani koji financiraju sve te funkcije, te su u konačnici vlasnici kompleksa Vile Dalmacije, ne bi imali priliku uživati i osmišljeno koristiti ovaj dio grada nevjerojatne ljepote? Kojim to antifašističkim postulatima se da pripisati ovakvo rigidno zatvaranje kompleksa Vile Dalmacije za građane čak i prilikom obilježavanja Dana njihovog grada?» Iz Grada Splita prekinuli su korespondenciju šutnjom.

Ipak, koordiniranim i organiziranim nastojanjima različitih aktera kulturne javnosti, vjerujem da bi se moglo srušiti mentalni i stvarni zid koji dijeli ovaj prostor od grada i ispunjavanja njegovih kulturnih potencijala. Uspjeh bi bio izvjesniji ukoliko bi se u ta nastojanja uključila mreža suradnika izvan Hrvatske. Stoga je osnovni motiv ovog članka, napisanog za regionalni časopis Revizor, poziv zainteresiranim kulturnjacima na okupljanje i zajedničko iznalaženje sadržaja, modela i suradnika koje bi mogli biti predloženi Gradu Splitu za godišnji program događanja u Vili Dalmaciji. U prijedlogu bi svakako trebalo podsjetiti da je Vila Dalmacija kao vlasništvo Republike Hrvatske dana na upravljanje Gradu Splitu, koji je potom pod sumnjivim okolnostima upisao vlasništvo nad njom, te da bi odgovorna gradska i državna vlast trebale ovu zavrzlamu žurno razriješiti. Potrebno je odbaciti svaku mogućnost komercijalizacije kompleksa te započeti pregovore s djelatnicima u kulturi kako bi se ostvarila obnova iza koje stoji smislen i održiv upravljački model Vile Dalmacije kao međunarodno relevantne umjetničke rezidencije.

1 Preventivno zaštićeno kulturno dobro UP/ I- 612-08 / 07-05 / 7513 // P-2111 , u trajanju od 2007. do 2010. g. Arhiv Konzervatorskog odjela u Splitu, autorica teksta registracije: Sandi Bulimbašić.
2 u izdanju Društva Marjan, Split, 2001.