Jelena Pašić: Vila Dalmacija Duške Boban u Fotogaleriji Lang

za emisiju Triptih HRT – HR 3

Arhitektonska baština dvadesetoga stoljeća posljednjih je godina sve češće predmet interesa umjetničkih, kustoskih i istraživačkih projekata. Primjerice, četverodijelni dokumentarni serijal Betonski spavači, započet s emitiranjem na Hrvatskoj radioteleviziji prije dvije godine, u svojoj prvoj sezoni tematski je bio fokusiran na modernističke arhitektonske objekte turističke namjene koji su, kao rezultat sustavnog izostanka brige i ulaganja posljednjih nekoliko desetljeća, potpuno devastirani. Arhitektonske krljušti i čelično-betonski kosturi ne svjedoče više toliko o nekim prošlim, ne toliko davnim vremenima, koliko upravo o ovom našem – sadašnjem vremenu. Svojevrsno „prevrednovanje” cjelokupnog modernističkog nasljeđa koje se sustavno događa od devedesetih do danas, kao i upliv neoliberalnih ideja u polje turizma i vlasničkih odnosa, uzrok su zanemarivanju, propadanju, pa čak i rušenju vrijedne arhitektonske baštine. Stoga je zaštita graditeljskih i kulturnih tekovina iz razdoblja modernizma postala i više nego akutna. Svijest o arhitektonsko-urbanističkoj vrijednosti ovih zdanja turističke namjene, ali i o njihovoj mogućoj budućoj funkciji, zahvaljujući ovom serijalu doprla je do šireg kruga ljudi, ojačana kritikom sve češće prakse prepuštanja pojedinih dijelova obale i građevina diljem jadranske obale i otoka u ruke stranim ulagačima. Oni se, u sprezi s državnim „blagoslovom”, gotovo u pravilu okreću ideji elitnog turizma, pa se tako ideja ljetovanja u nekom od bezbrojnih mjesta na našoj obali za srednjoklasni sloj od tradicionalne godišnje navike sve više pretvara u utopiju. 

Umjetničko-kustoska udruga Slobodne veze posljednjih godina također ažurno radi na ovom području, dovodeći pritom u sinergiju istraživačko-aktivistički pristup s novom umjetničkom produkcijom čiji je cilj stvaranje i učvršćivanje svijesti o potrebi očuvanja, valorizacije, zaštite, ali i revitalizacije mnogih zapuštenih i ugroženih kapitalnih arhitektonskih ostvarenja visokog modernizma na domaćoj obali. Projekt pod nazivom Motel Trogir simbolički je ponio naziv prema jednome od njih: Motelu Trogir, odnosno Motelu Sljeme (kako se ranije nazivao) – hotelskom kompleksu na samom ulasku u grad Trogir, koji je 1965. projektirao Ivan Vitić. Zahvaljujući naporima članova ove inicijative (Nataše Bodrožić, Lidije Butković Mićin, Diane Magdić i Saše Šimprage), ovaj arhitektonski kompleks uvršten je 2013. na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a status nepokretnog kulturnog dobra stekao je dvije godine kasnije i Vitićev motel Panorama u Rijeci. Slobodne veze, u okviru projekta Motel Trogir, nastavljaju sa svojom misijom afirmacije i reaktualizacije arhitektonske modernističke baštine, a već treću godinu u njihovom je fokusu sportsko-prodajni centar Koteks-Gripe u Splitu, izgrađen povodom Mediteranskih igara 1979. godine. Osim inicijative za uvrštenje ovog posljednjeg velikog realiziranog splitskog modernističkog projekta u Registar kulturnih dobara, pokrenuto je i opsežno istraživanje Koteksa i njegove uloge u urbanističkom i kulturološkom razvoju Splita, a organizirano je i nekoliko umjetničkih intervencija na, u i o samoj zgradi. 

Splitska umjetnica Duška Boban jedna je od suradnica na spomenutome projektu, aktivistica i angažirana građanka koja je i sama prepoznala potrebu za direktnim uključivanjem, poticanjem i realiziranjem sličnih angažmana kako se javni prostor Splita, zajedno sa svojom graditeljskom, urbanističkom i hortikulturnom baštinom, ne bi olako prepustio privatnim interesima, zaboravu, ili – u najgorem slučaju – uništenju. Na izložbi Split *** tri zvjezdice, Duška Boban je lani u splitskom Salonu Galić predstavila serije fotografija posvećene trima splitskim „studijama slučaja” – osim na zgradu Koteksa, ona je svoj fotografski objektiv usmjerila i na tvorničku zgradu vinarije Dalmacijavino te Vilu Dalmaciju, izgrađenu 1914. na Marjanu kao ladanjsko zdanje. Upravo je ovaj posljednji objekt, koji je tijekom svoje stoljetne povijesti više od tridesetak godina služio i kao ljetna rezidencija Josipa Broza Tita, u središtu nove autoričine izložbe, otvorene sredinom veljače u samoborskoj Fotogaleriji Lang. Serija od preko dvadeset fotografija većih formata, od kojih su mnoge poredane u diptihe i triptihe, svjedoči suptilnoj i nenametljivoj, ali pažljivo osmišljenoj ambijentalnoj kvaliteti vile i okolnog prostora. Svjesna autoričina odluka o korištenju analogne fotografske tehnike u korelaciji je s nostalgičnošću kojom odišu snimljeni prizori – trenutak „zaustavljenog vremena” u kojem se dihotomično prožima „ono nekad” i „ovo sada”, poput tihog podsjetnika na nekoć slavljene, a danas izgubljene, zaboravljene i napuštene ideje i stremljenja. U simboličkom jukstaponiranju suprotnosti, u ovoj svojevrsnoj metaforičkoj „dvostrukoj ekspoziciji”, otkrivaju se pojmovi tipični za nostalgiju, kako piše Svetlana Boym u knjizi Budućnost nostalgije: „dom i tuđina, prošlost i sadašnjost, snovi i svakodnevica”. Gotovo tipičnim mediteranskim prizorima kao što je sjena palme na popločanom prilazu vili, osunčana terasa u nijansama terakote s koje se prostire pogled na plavetnilo morske pučine ili pak trijem koji se u polukružnim arkadama rastvara prema okolnom zelenilu vrta, podarena je specifična koloristička kvaliteta kakvu može dati jedino analogna fotografija. Upravo stoga, kakvoća ovih fotografija doima se neodoljivo „poznatom”, one kao da pripadaju i nama, kao da su bliski srodnici fotografija iz naših vlastitih obiteljskih albuma u kojima je u plastificirane omote pažljivo umetnuto na stotine fotografskim aparatima zabilježenih ljetnih uspomena starih tri, četiri ili pet desetljeća. 

Međutim, za razliku od fotografija iz takvog obiteljskog albuma, u čijim je prvim planovima neizbježan ljudski lik, na fotografijama Duške Boban ljudska figura potpuno izostaje, ostavljajući skladnoj arhitekturi, kontemplativnim interijerima i idiličnoj prirodi da potpuno ovlada kadrom. I premda je na ponekim fotografijama moguće uočiti kakav nehotičan trag ljudskog postojanja i korištenja prostora, primjerice šalicu kave odloženu na stolu u vrtu vile ili ručnike za kupanje rasprostrte na kamenoj plaži, potpuno i dosljedno lišavanje ovih prizora čovjeka moguće je protumačiti i kao svojevrsni programatski iskaz. Naime, premda je Vila Dalmacija danas u vlasništvu Grada Splita, njezino otvaranje javnosti ne samo da je neizvjesno, već se – sudeći po smjeru u kojem se odluke o njezinoj sudbini donose posljednjih godina – čini i posve nemoguće. Obistine li se te odluke, Vila Dalmacija dugoročnom će koncesijom pripasti pod privatan kapital, te se njezina revitalizacija zaustaviti na razini adaptacije u luksuzni hotel, a okolne hortikulturne površine i šetnica uz obalu, koji su (kao i vila, uostalom) i danas nedostupni javnosti, po svemu sudeći još dugo će čekati da postanu ono što i jesu – dio ambijentalne i urbanističke cjeline grada.

Fotografije Duške Boban moguće je na najpovršnijoj razini protumačiti kao znakove i simbole izgubljenog vremena, nekog minulog trenutka, čak i kao „tragove direktno otisnute realnosti, poput otiska prista ili posmrtne maske”, da upotrijebimo riječi Susan Sontag. Međutim, one nipošto nisu samo to – dapače, one se gledatelju obraćaju imperativno, poput upozorenja, govoreći ne toliko o prošlosti koliko o današnjici, i prenoseći poruku o nekoj mogućoj optimističnijoj sutrašnjici u kojoj će kontinuitet općih, boljitku javnosti ustremljenih vrijednosti prevladati fragmentiranost današnjice, u potpunosti podvrgnute mjerilima kapitala i profita. „Urbani život još nije počeo”, zapisao je Henri Lefebvre u čuvenom tekstu Pravo na grad 1968. godine, a upravo je tu rečenicu Duška Boban iskoristila u jednom svom prethodnom radu. Danas, punih pola stoljeća nakon ove „revolucionarne” godine, Lefebvreove riječi o potrebi za usmjerivanjem i upiranjem „prema novom humanizmu, prema novoj praksi i drugačijem čovjeku, čovjeku urbanog društva”, čine se aktualnijima no ikada.