Intervju: VIZKULTURA / Bavljenje umjetnošću oslobađa i gradi

Intervju vodila Jelena Pašić za portal Vizkultura 21. srpnja. 2020. https://vizkultura.hr/intervju-duska-boban/

> Split je, na razne načine, konstantna preokupacija u tvojim radovima. Međutim, vrlo često na konkretnim splitskim problematikama gradiš priče u kojima je moguće prepoznati puno univerzalnije teme. Primjerice, u jednom od tvojih najrecentnijih radova – seriji fotografija Amorella – ploveći gradi istoimenoj monografiji – priča o Splitu, točnije splitskom brodogradilištu Brodosplit, rastvara se u priču o plovidbama i putovanju, o odnosima lokalnog i globalnog, o (kako sama pišeš u tekstu objavljenom u knjizi) „pitanjima rada i proizvodnje kao ključnih čimbenika koji neki grad smještaju na atlas svijeta“. Odakle je krenuo tvoj rad na Amorelli i kako je zadobio sadašnju formu?

Grad je po sebi organička cjelina u kojoj je teško potpuno razdvojiti jedan segment života od drugog, jednako kao što je lako uočiti pretakanje ideja odnosno njihovu međusobnu povezanost unutar ukupnog rada jednog umjetnika. Iako se moj interes za brodograđevnu baštinu i industriju možda činio promjenom fokusa, on je zapravo proizašao iz višegodišnjeg bavljenja splitskim identitetom tj. arhitektonskom i urbanističkom baštinom 20. stoljeća. U konkretnom slučaju, zanimala me sudbina modernističkog zdanja bivše tvornice Dalmacijavino u Gradskoj luci koju je 1958. projektirao Stanko Fabris, a koja, usprkos formalnoj zaštiti i statusu nacionalnog kulturnog dobra, stanjem u kojem se nalazi predstavlja ruglo grada. U sklopu javne rasprave o sadržaju Nacrta kulturne strategije Splita još 2015. predlagala sam njenu prenamjenu u Muzej mora.

         Projektom o brodograđevnoj industriji i baštini Amorella – ploveći grad htjela sam dočarati postojeći djelić muzejske građe koja bi se mogla naći u takvom suvremenom Muzeju mora. Fotografirajući makete mnoštva najrazličitijih brodova izgrađenih u splitskom škveru unatrag gotovo stotinu godina, posegnula sam za arhivskim i muzeološkim praksama prezentacije građe u kataloškoj formi. Fotografije su praćene pričama o tim brodovima koje je u obliku legendi ispisao Nikola Bajto, a naša je suradnja rezultirala i knjigom Amorella – ploveći grad, čije je objavljivanje kao suizdavač podržao Hrvatski pomorski muzej Split, s tadašnjom ravnateljicom Dankom Radić. Moram istaknuti i predivnu suradnju s Jasminkom Babić iz Galerije umjetnina u Splitu koja je bila kustosica izložbe u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru te Markitom Franulić koja je zaslužna za njeno preseljenje i proširenje u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Kako je promocija knjige održana i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, možemo reći da je niz hrvatskih muzeja prepoznao projekt i time podržao apel za većom podrškom institucijama u kulturi koje su čuvari našeg pomorskog identiteta i industrijske baštine.

Fenomen propadanja tih vrijednosti u Splitu, između ostalog je posljedica i dugogodišnjeg kratkovidnog upravljanja gradom kojeg se doživljava isključivo kao resurs za turističku eksploataciju, a što potvrđuju svježi napisi u medijima vezano za zgradu Dalmacijavina i istočnu obalu splitske Gradske luke.

         Naime, Grad Split naručio je od austrijskih urbanističkih stručnjaka razvojnu studiju tog dijela luke koju su pretenciozno nazvali masterplanom. Prave se da nam njime ne prodaju istu „upravnu pamet“ koju su gradske vlasti još početkom 2000-tih popile od američkih developera i njihova AFCO projekta, kojim se predviđala gradnja hotela po gotovim projektima duž južne obale. Plan su tada žestoko kritizirale nadležne domaće struke. Iz današnje perspektive čini se da je pobuna stručnjaka potjecala tek od nezadovoljstva činjenicom da su njihove usluge bile isključene iz angažmana. Naime, splitske gradske vlasti kroz godine su, bez izloženosti novim kritikama, ipak dozvolile provođenje dobrog dijela AFCO ideja arhitektima i investitorima koji su se u to ime služili svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Kad je najnoviji austrijski masterplan prvi put bio prezentiran javnosti barem se pokušalo mimikrirati, pa se na mjestu nekadašnje tvornice Dalmacijavina, u skladu s više puta iskazanim željama splitske javnosti, predviđao Muzej mora kao opcija. Međutim, ovih dana su izašli s finalnom prezentacijom u kojoj opcije muzeja više nema, dok hoteli metastaziraju i više nego što je to bilo planirano zloglasnim AFCO projektom. 

> Kada smo još kod teme brodova, „plovećih gradova“ i Amorelle, interesantno je spomenuti da je ona prava Amorella – dakle, brod proizveden 1988. u Brodosplitu – lani ugostila tvoju izložbu koju su putnici mogli razgledati na Amorellinoj standardnoj plovnoj ruti Stockholm-Mariehamn-Turku. Kako je funkcionirala takva „ploveća“ izložba i kako je brod – ta ultimativna fukoovska heterotopija – pretvoren u izložbeni prostor?

Prije svega bih naglasila da feribot Amorella, građen za finski Viking Line, predstavlja vrhunac uspjeha splitske i tadašnje jugoslavenske brodogradnje, rangirane 1980-ih kao treće u svijetu. Samo ugovaranje gradnje ovakvog tipa putničkog broda trajalo je više godina, a za dobivanje takvog posla najzaslužniji su tadašnji direktor prodaje Brodosplita Dušan Kosanović i generalni direktor Brodosplita Josip Eterović, koji su bili velika podrška i mojem umjetničkom projektu. Osamdesete u Splitu mnogi pamte po posebnoj atmosferi i razvoju grada što ga je potaknula izgradnja infrastrukture za Mediteranske igre 1979. Tek da dočaram djelić i kulturne atmosfere grada, u kojem su u to vrijeme djelovale brojne male galerije, spomenut ću da se u brodogradilištu paralelno s izgradnjom Amorelle 1987. odvijala kiparska likovna radionica. Na njoj je trinaest umjetnika, među kojima Ivan Kožarić, Gorki Žuvela, Jagoda Buić, Slavomir Drinković, Ante Rašić i drugi, uz pomoć škverana gradilo u metalu svoje apstraktne skulpture lišene ideoloških poruka, i to za javni prostori centra grada. Da umjetnost i kultura idu zajedno s jakom industrijom i realnim privrednim sektorom dokazuje i to što su, uz škverane i njihove brojne kooperante, na uređenju interijera u svijetu nagrađivane Amorelle bili angažirani splitski umjetnici i dizajneri poput Vlade Kokana, Jovana Dodiga, Petra Jakelića, Ante Mandarića, Ivana Krstulovića, Vjekoslava Stipice, Dragutina Fridla i Stipe Stipančevića.

Uzimajući sve to u obzir ne čudi što sam radeći na projektu na sam spomen ovog broda svjedočila snažnim sentimentima velikog broja građana različitih profesionalnih profila. Izložba i popratna događanja bili su osobito emotivno nabijeni u Splitu, ali i u Zagrebu su nam se obraćali ljudi pričajući o svojim sjećanjima ili očevima koji su gradili Amorellu. Nakon promocije knjige u Rijeci kontaktirali su me nekadašnji radnici angažiranih kooperantskih tvrtki, a o količini emocija govori činjenica da sam knjigu na poklon slala u tamošnji dom za starije i nemoćne osobe. Sjećanja i svjedočanstva tih ljudi o vremenima i društvu kojeg smo se tako nepravedno odrekli vrijedna su bilježenja u nekom nastavka projekta. 

No pravo iznenađenje o emocijama koje jedan brod može pobuditi kod svojih ljudi tek me dočekalo na Amorelli, prilikom moje druge plovidbe. Tamo sam otputovala na poziv mlade kustosice iz Splita, Jasmine Šarić, koja se na postdiplomskom programu pri Štokholmskom sveučilištu bavila proučavanjem utjecaja umjetničkog djela na ljude u javnim prostorima, osobito onima koje doživljavamo heterotopijskima. Saznavši za moj projekt o Amorelli, koja je više od 30 godina dio i štokholmskog arhipelaga, pozvala me da održim na brodu izložbu u sklopu njenog završnog rada Curating “Other Spaces”: Towards the production of an unintentional audience. Onako kako sam svojom izložbom Amorellu nakratko vratila Splitu, poželjela sam i Split vratiti Amorelli, pa sam se predstavila izborom radova splitske tematike. U jednoj od kabina sam projicirala verziju rada Moderan grad s 80-ak analognih fotografija splitske arhitekture 20. stoljeća, uz nužno prisustvo mora u prizoru. Projekcija u drugoj kabini prikazivala je autorski interaktivni DVD, svojevrsnu grupnu izložbu otočke tematike koju sam u suradnji s Lukom Duplančićem, Udrugom Sunce i HULU Split u sklopu projekta Put doma realizirala 2004. godine, referirajući se na vitalnu ulogu koju Amorella ima u životu stanovnika otoka spajajući ih sa švedskim i finskim kopnom. U trećoj kabini projicirala sam multimedijski rad Pozivnica na večeru, također s početka 2000-tih, koji se sastoji od četiri serije fotografskih zabilješki noćnih druženja u Splitu, jasno aludirajući na još jednu ulogu Amorelle koja je prije booma jeftinih letova dugo služila svojim putnicima kao party boat. Taj sam rad projicirala preko fotografije tamošnjeg arhipelaga koju sam zatekla u samoj kabini, podcrtavajući naziv izložbe The Sea As a Common Space i samu ideju naše bezuvjetne povezanosti u širem političkom i kulturnom kontekstu, čemu su brodovi oduvijek svjedoci, i kada ih gradimo, i kada njima plovimo.

Upravo tu povezanost, pripadnost istoj pomorskoj sudbini, posvjedočili su mi glavni zapovjednik Amorelle kapetan Rune Fellman, koji je na toj dužnosti punih 15 godina, i još više g. Peter Hage, čovjek koji je krajem 1980-ih radio u Splitu kao elektro-inspektor naručitelja na Amorelli i njenoj blizanki Isabelli, a onda nastavio ploviti na njima sve do danas. Njihovo gostoprimstvo, otvoreno iskazano divljenje prema brodu, strepnja od zamjene koja stiže uskoro iz Kine, sjećanja koje g. Hage rado svjedoči pričom i osobnim fotografijama, kao i na Amorelli brižno pohranjeni albumi s vrhunskim industrijskim fotografijama snimljenim za vrijeme njene gradnje, a koje po svoj prilici potpisuje Trygve Dahlblom, tadašnji site manager Viking Linea – duboko su me se dojmili! Zahvaljujući trodnevnom gostoprimstvu kapetana i njegove posade imala sam sreću snimiti i analogne fotografije Amorelline utrobe, njenog moćnog postrojenja čije su komponente i danas ponosno okićene logotipima naših jakih industrija, poput Končara. Tim prizorima željela sam osvijestiti javnost da naša brodogradnja još nije i ne mora biti samo pitanje muzejske građe. Ali, da ne bi isključivo to postala, moramo je zagovarati i valorizacijom kroz kulturu.

> Govoreći o tvom radu, jasno je i iz prethodnih pitanja da neizostavno moramo govoriti o Splitu, ali i – još konkretnije – o splitskoj arhitektonskoj baštini. Osim Fabrisovog Dalmacijavina kao oglednog primjera jugoslavenskog modernizma, bavila si se pojedinačno i Vilom Dalmacijom te zgradom Koteksta. Međutim, sadašnja sudbina ovih objekata, koju si „ispisala“ u svojim fotografskim serijama, u tvojim radovima ujedno postaje i prostor za promišljanje budućnosti. Na koji način ispreplićeš te tri vremenske linije u tvojim radovima?

Kompleks Koteks Gripe, 2017.

Kompleks Koteks-Gripe Živorada Jankovića i Slavena Rožića fascinira me još od djetinjstva tj. njegove izgradnje, a danas je više nego jasno da ovaj primjer kasnog modernizma u potpunosti odolijeva vremenu, da estetski i funkcionalno ne stari. Nažalost, lokalne vlasti ponovo ne iskazuju nikakvu svijest o atraktivnosti i živim mogućnostima ovog upečatljivog dijela modernog Splita. Privatiziran i nevaloriziran, prepušten je komunalnom propadanju i iživljavanju komercijalnih subjekata koji ga nagrđuju agresivnim oglašavanjem, šatorima i kič-intervencijama nad svojim zakupima. U medijima se spominjala mogućnost rušenja dijela kompleksa koji je kupio Željko Kerum te njegova nadgradnja u vidu nebodera. Kao fotografkinja surađivala sam s timom Motel Trogir, čiji su članovi opsežnom publikacijom „Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji“, javnim diskusijama i samim dopisima prema nadležnim tijelima postavili zahtjev za formalnom zaštitom ovog spomenika svoga doba. Slažem se s mišljenjem da Koteks i Gripe ne treba namjenski reprogramirati, jer od početka anticipiraju duh i potrebe doba koje živimo. To dokazuju sportske dvorane koje oduvijek ugošćuju koncerte, a odnedavno i Mediteranski sajam knjige. Tu su potom shopping hale idealne za upražnjavanje konzumerističkih poriva, kao i ugostiteljski objekti uz koje su, doduše, nekada postojale i art galerije. Posebno je zanimljiv pleter javnih prostora sačinjen od trgova, terasa i skalinada gdje je moguće programski osmišljavati okupljanja građana po uzoru na, primjerice, prostor oko berlinskog Kulturforuma. Sve što nam za to treba je regulativa Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, Grada Splita i različitih pravnih službi koje bi naložile odgovorno ponašanje i ulaganje vlasnika i posjednika. Tako bi to bilo u uređenim gradovima i društvima.

         Što se tiče kompleksa Vile Dalmacije, držim da ni ovdje prenamjena ne bi trebala biti radikalna, nego tek usklađena s realnim kulturno-povijesnim značajem Park-šume Marjan u kojoj se nalazi i koja njenu ambijentalnost definira. Naime, riječ je o jednom od najstarijih hotela Splita, Pansionu Schiller izgrađenom 1914., koji je u drugoj polovini 20. stoljeća služio kao rezidencija predsjednika Jugoslavije Josipa Broza, zbog čega je i danas Splićani pamte kao Titovu vilu. Naravno, gradske vlasti koje upravljaju kompleksom nezainteresirane su za javnu namjenu, inače propisanu za čitavu Park-šumu Marjan s iznimkom za područje Vile Dalmacije, gdje aktualni GUP iz 2005. ekskluzivno dozvoljava elitni turizam. Cijeli niz gradonačelnika uporno se trudi ovdje dovesti koncesionara, no imaju jedan problem: u Park-šumi Marjan, zaštićenom spomeniku i prirode i kulture, zabranjena je svaka gradnja, a investitori nisu zainteresirani za ulaganja u postojećim gabaritima. Da stvar po njih bude gora, ovo područje spada i pod treću zaštitu, onu kulturno povijesne cjeline Meje. Umjesto da se gradske vlasti okrenu traženju drugih modela njenog korištenja, čini se da priželjkuju smanjenje granica splitske park-šume, u čemu ih podržava veliki broj vlasnika privatnih parcela i divljih graditelja na marjanskim južnim padinama. Sve je to razlog duge, žestoke i krajnje iscrpljujuće borbe Splićana, primarno okupljenih u Društvu Marjan, s cijelim nizom odgovornih institucija.

         Zbog svega navedenog, moj prijedlog ide u smjeru osnivanja međunarodne umjetničke rezidencije. Postojeću infrastrukturu trebalo bi tek djelomično obnoviti i centralna vila s pripadajućim zdanjima i perivojem spremna je za smještaj umjetnika različitih vrsta, kao i za prezentaciju njihova rada javnosti, onako kako se to već događalo za potrebe Splitskog ljeta. Uostalom, ne bi li upravo to bio oblik elitnog turizma ili barem njegov poticaj? Takav program ne bi isključivao lokalno stanovništvo, a grad bi smještao na širu kulturnu mapu svijeta čineći ga atraktivnim tijekom cijele godine. Osim što sam tu ideju zagovarala serijom analognih fotografija, obrađivala sam je i za regionalni nomadski časopis Revizor iz Bihaća, čije je splitsko izdanje uredila Ivana Meštrov. Dio mog rada o Vili Dalmaciji bit će početkom kolovoza predstavljen na ovogodišnjem Porečkom analu koje kurira kustosica Leila Topić.  

iz serije fotografija Vila Dalmacija, 2016.

> Kada govorimo o mediju fotografije, neizostavno je imati na umu njezinu (historijsku) ulogu kao jednog od sredstava za formiranje memorije, što mi se čini prilično simptomatičnim za teme kojima se baviš. 

Kao ni svemu drugom što nastaje u ljudskom duhu, ni fotografiji se ne može olako pripisati objektivnost, ni ona ne može umaći kvalifikaciji interpretacije, iako je od samih početaka koristimo kao dokaz najrazličitijih istina. Ono što smještamo u kadar, kao i ono što ostavljamo izvan njega, tiče se svjetonazora fotografa, pa tako i konstrukcije iskaza, tj. memorije u nastajanju, temeljene na odluci čega da se sjećamo. Uostalom, sva je kultura takva. Držim da moje fotografije spadaju u suvremene umjetničke prakse zato što otvoreno konstruiraju memoriju, isto kao što ne bježe od insinuiranja budućeg realiteta prikazanog. Izmicanje fotografskom realizmu, njenim pukim optičkim i mehaničkim moćima da tek zabilježi trenutak kakav jest, omogućilo je fotografiji put ka umjetničkom. Moje fotografije, kako je primijetila Jasminka Babić pišući o seriji poliptiha Kompleks Koteks-Gripe, za početak se poigravaju s percepcijom vremena njihova nastanka. Prikrivajući stvarno stanje zapuštenosti mjesta koja snimam, navodim gledatelja da ih se sjeti kakva su bila, da makar na trenutak pomisli da su još takva, da shvati da još uvijek mogu imati drukčiju sudbinu od nestajanja. Navodim ga da ih želi. Ništa neobično, fotografija je sveprisutna u različitim industrijama želje; modnoj, turističkoj, marketinškoj, da ne nabrajam dalje. Tu njenu moć samo usmjeravam ka javnom interesu i podizanju kvalitete života stanovnika grada u kojem živim, a koji je u prostornom smislu poseban po mnogočemu. 

> Jedna od važnih osobitosti tvog rada svakako je i određena aktivistička, pa i vizionarska dimenzija, budući da predmete svojih umjetničkih istraživanja ne tretiraš samo kao puke znakove nekih prošlih vremena, odnosno ne zaustavljaš ih na razini nostalgičarskog uzdisanja za izgubljenim, minulim „boljim danima“, već ih vidiš kao svojevrsne zaloge za budućnost, predlažući za svaki od njih zadobije neku novu društvenu ili kulturno-umjetničku funkciju. Zanimljivo je da je u protekloj dekadi stasalo nekoliko umjetničkih inicijativa i autora/ica koji se umjetničkim sredstvima bave upravo revalorizacijom, zaštitom i reviatlizacijom modernističke spomeničke i arhitektonske baštine, a zahvaljujući nekima od njih pojedini su arhitektonski objekti, primjerice, stavljeni pod zaštitu. Možemo li, na temelju ovih primjera, govoriti da pomoću umjetnosti na jednoj široj razini može doći do promjene diskursa i javnog mnijenja?

Apsolutno sam uvjerena da umjetnošću mijenjamo i oblikujemo svijet u kojem živimo, kao što je to slučaj sa svakim javnim djelovanjem, pri čemu ne mislim samo na javne istupe, recimo u medijima, nego i na djelovanje kroz npr. obrazovani sustav. S obzirom na marginaliziranu percepciju kulture u našem društvu, umjetnici i drugi djelatnici u kulturi – iako često pioniri promjene – prisiljeni su ulagati veće napore u to da ih se čuje, ali držim da se trud i trajanje ipak isplate.

Od 2011. do 2015. intenzivno sam djelovala kroz Inicijativu za Marjan i Društvo Marjan. Iako smo u aktivističke akcije uključivali kulturne prakse, dovela sam se do ruba izdržljivosti, jer su se sva naša nastojanja da zaštitimo i očuvamo Park-šumu Marjan prije ili kasnije slijevala u jednu te istu slijepu ulicu nefunkcioniranja pravne države i nedostatka političke volje. Nesvjesno sam se počela vraćati umjetnosti, ponovo komunicirati i reagirati na štetne prostorne pojave i političke trendove fotografijom. Osim toga, suvremena umjetnost koja se ne obraća samo umjetničkoj sceni nego u svoj diskurs uključuje građane, ima veliku političku moć. Upravo zato je skupa s civilnim sektorom prva na udaru svih rezova, uvijek nedostatno potpomognuta javnim novcem. 

Što se tiče same fotografije kao agensa društvene promjene, u tom smislu rado citiram John Bergera koji u eseju Understanding the Photograph kaže: „Fotografije doživljavamo kao umjetnička djela, kao dokaze određenih istina, kao nalikovanje, kao oblik vijesti. Ali, svaka je fotografija zapravo sredstvo provjere, potvrde i izgradnje cjelovitog pogleda na stvarnost. Stoga je ključna uloga fotografije u ideološkoj borbi. Stoga je nužno naše razumijevanje oružja koje možemo koristiti i koje se koristi protiv nas.“ Možda citat pomalo plaši, ali svakako mogu zaključiti da je razlika između aktivističkog djelovanja kojeg sam intenzivno živjela godinama i angažirane umjetničke prakse prije svega u tome što me bavljenje umjetnošću, bez obzira na napore, ujedno oslobađa i gradi. Naravno da bez obzira na to obje djelatnosti – aktivističku i umjetničku – držim smislenima i povezanima. 

> Ne spominjem bez razloga aktivističku dimenziju tvog rada; naime, aktivizam je sastavni dio tvog rada, angažmana i, uopće, svakodnevice: na primjer, jedna si od osnivačica Inicijative za Marjan. Koji je uopće značaj Marjana za Split i koji bi mogli biti njegovi dosezi za kvalitetniji urbani život?

Marjan je Split. Njegova slika i prilika, njegovo zrcalo. To je prostor kontemplacije i rekreacije, prostor osmišljenog namjenskog korištenja: zimi park, ljeti kupalište. Zamišljen je i sađen od strane Splićana krajem 19. stoljeća kao najava grada koji se tek rađa, grada budućnosti kako su ga zazivali. I zaista, dogodio se novi Split koji više nije bio ni malo ni velo misto, nego moderni grad koji je nudio radna mjesta, stanovanje, novu komunalnu infrastrukturu, kulturu. U potonje spada i Park-šuma Marjan, plažama opasan urbani „mega-borik“, simbol jadranskih ladanja koji je ovdje namijenjen odmoru od gradske vreve. Kad uzmemo u obzir promenade, skalinade i vidikovce, kao i zdanja koja su smisleno nikla na Marjanu tijekom 20. stoljeća (od regionalnog neoklasicizma, preko rane moderne, niza modernističkih paviljona do zrelog modernizma), pa i samu marjansku kontaktnu zonu kakva je nastala u vidu vrhunskog urbanizma Spinuta i Poljuda, npr. prostornost njihovih ozelenjenih urbanih praznina – jasno je da bi Park-šumu Marjan trebalo prestati shvaćati samo kao prirodnu baštinu i neistraženo arheološko nalazište s nizom srednjovjekovnih crkvica. Njen kulturni krajolik trebalo bi također sagledati, znanstveno obraditi i potom zaštiti kao naslijeđe modernog urbanizma. Bez modernog shvaćanja svijeta, Marjan ne bi opstao. Bez njega, Marjan danas propada pod pritiskom interesa lokalnih moćnika i njihovih sluga. U otužnom je stanju i takav potvrđuje svu bijedu splitskog urbaniteta koja je posljedice naglog booma turističke privredne grane i niza neodgovornih gradskih vlasti. Nekada raskošna borova šuma umire zbog sustavnog zapuštanja i neodgovornog, čak ilegalnog gospodarenja, kao laki plijen prirodnih nametnika. Sanacija šume, pokrenuta od ove gradske vlasti koju čine koalicija HDZ-a i Kerumovog HGS-a, sudeći po izvještajima medija tj. Državnog inspektorata DORH-u 

 – puko je pustošenje šume. Početak sadnje, od koje najmanje očekujem da će biti stručna, vjerojatno je tempiran za kampanju lokalnih izbora iduće godine. Kasno, jer – kao i one prije nje – i ova se vlast već poklizla na Marjanu. Zapravo, možemo utvrditi da Marjan svom gradu uz sve ranije navedeno predstavlja još i važno političko pitanje. Ako to npr. lijevo-zelena platforma Možemo! na vrijeme ne shvati, ni na idućim izborima neće u Splitu polučiti bolje rezultate, što bi bila šteta.  

> Također je zanimljivo da si dugo bila i aktivna članica udruge Kvart, koja je okupljala niz umjetnika/ca sa životnom adresom u Trsteniku i aktivirala kvartovske punktove i lokalnu zajednicu, na temeljima shvaćanja umjetnosti (i) kao društvene prakse. Što si sve realizirala u sklopu Kvarta?

Udruga za suvremenu umjetnost KVART mi je važna iako već deset godina ne živim na području njenog djelovanja, na fenomenalnom Trsteniku, u cijelosti definiranom zrelim modernizmom socijalističke masovne gradnje koja ovdje uspijeva zadržati ozračje mediteranske lepršavosti. Udruga, čiji su idejni i umjetnički vođe Boris Šitum, Milan Brkić i Rino Efendić, počela je djelovati 2006. godine organiziranjem izložbe kvartovskih umjetnika u prostoru gradskog kotara. Tom sam prilikom izložila obiteljske fotografije susjeda uokvirene otvorenim ulaznim vratima njihovih stanova u zajedničkoj nam zgradi. Na zid privremene galerije sam ih postavila slijedom etaža, tj. po prostornom rasporedu njihovih stanova na stubištu. Danas na taj rad gledam kao na najavu svojih budućih umjetničkih promišljanja grada s naglaskom na istraživanje mogućnosti sretnog života njegovih građana, odnosno rada koji je ostao namijenjen njima.

U KVART-u sam također započela sa svojim fotografskim site-specific intervencijama u javnom prostoru. Jedne sam godine niz zatvoreno zapadno pročelje četverokatnice u kojoj sam stanovala spustila veliku usku tendu s fotografijama interijera iza zida. Drugi put sam fotografije privezanih brodica u susjednoj lučici montirala u jednoj od podrumskih garaža masovne stanogradnje u visini očiju vozača. Mislim da su još tamo. Jedan od najupečatljivijih dokaza o tome da umjetničko djelo i njegova slučajna publika ostvaruju jaku vezu dobila sam također u KVART-u, kada su se stanari Papandopulove 1 pobunili jer sam došla preuzeti svoje fotografije iz staklenog prizemnog prostora njihove zgrade. Da radovima nije prijetilo izbjeljivanje i opadanje uslijed izloženosti jakom suncu, sigurno bih im ih bila ostavila. Udruga će uskoro otvoriti uređenu galeriju KVART s pravom programskom djelatnošću koja sigurno neće zapostaviti dugogodišnju praksu kvartovskih intervencija u prostoru niti uključivanje lokalne zajednice u produkciju suvremene umjetnosti. 

>  U radu ZRNO-19, kojeg smo nedavno predstavili, u jednoj se mjeri referiraš i na aktualnu pandemiju  i donedavne mjere zaštite koje su dosta izmijenile modalitete urbanog ponašanja. Međutim, zanimljivo je da su fotografije nastajale mnogo prije spomenutog razdoblja, kao i to da upućuju na neke zaključke koji su ipak bezvremenski i univerzalni. Kako je došlo do stvaranja ove serije?

Već sam spomenula da je moje umjetničko bavljenjem gradom, kojem su prethodile slikarske introspekcije, krenulo od radova s prikazima ljudi, njihovih interakcija i „staništa“ uglavnom u proširenom mediju fotografije. Međutim, s vremenom mi je fotografija postala jedini mogući model autorefleksije, fotografiranje način povlačenja od svakodnevnice, a fotoaparat alat za flaneurska bilježenja, po mogućnosti, što zabitijih dijelova grada. Iako sam fotografirati počela s analognom tehnologijom, ovaj period mog stvaralaštva potakla je lakoća okidanja koju nam je na prelazu stoljeća donijela digitalna fotografija. Tako je gotovo slučajno rastao foto-arhiv Splita koji me i danas iznenadi količinom i sadržajem kad u njega zalutam. Ono što je u tom periodu 2000-tih od njega nastalo kao gotovi umjetnički rad obilježava snap-shot estetika, digitalna obrada i kolažiranje, psihogeografske premise, multimedijska i site-specific prezentacija. Do kraja istraživanja urbanog identiteta u sklopu postdiplomskog studija pri Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani i aktivističkog djelovanja kroz Inicijativu za Marjan, način razmišljanja o gradu sve više sam bazirala na detektiranju modernističkih značajki arhitekture i urbanizma koje nestaju. Da bi oživjela atmosferu 20. stoljeća vratila sam se fotografskom filmu, ne samo zbog niza kvaliteta analogne slike poput zrnate strukture, specifičnog svjetla i dubinske oštrine, nego i vrste koncentracije koju takvo snimanje traži. Tada sam svjesno gradila arhiv fotografija modernog Splita, a kad sam ga približno zaokružila, shvatila sam da su s mojih analognih fotografija nestali ljudi. Počela sam ih doslovno tražiti po njima, vraćati im značaj uvećanjem detalja u kojem se kriju. U tim detaljima, rekadriranim slikama, neminovno se počinju odmotavati neke nove priče, ali i potvrde teze o važnosti prostora koje snimam. Na poziv iz Galerije umjetnina u Splitu da se pridružim virtualnom projektu Pogled iznutra na temu pandemije Covida-19, shvatila sam da baš ta postojeća serija fotografija i pripadajućih detalja s usamljenim čovjekovim likom zrači atmosferom izolacije u kojoj smo se kolektivno našli. Seriji koju sam ranije nazvala samo ZRNO, dodala sam simptomatični broj 19. Čini mi se da njome naglašavam osjećaj da se odnedavno nalazimo na osobnim i društvenim prekretnicama, koje bi lako mogle uključivati povratke na neka zaboravljena ishodišta kao i početke novih načina življenja.

> Pandemija koronavirusa svakako je iznijela na površinu mnogo akutnih problema naše suvremenosti, a velik dio tereta kolabirajućeg tržišta rada iznose upravo kulturni radnici. Misliš li da ima prostora za optimizam, odnosno da neke zaključke možemo iskoristiti za stvaranje nekog malo drugačijeg, solidarnijeg sustava?

Teško mi je predvidjeti u kom ćemo se smjeru u narednom periodu gibati kao društvo, ali se nadam da se nećemo naći na istom mjestu s kojeg smo krenuli, niti na puno gorem od njega jednom kad kriza završi. Što se mene tiče, u globalnoj pauzi našeg jurećeg svijeta ima nečeg uvjetno rečeno „normalnog“, ako ništa zbog niza istina koje su postale itekako očite, a svode se na neodrživost društvenog i ekonomskog modela koji živimo. Naše domaće društvo po običaju će tek odzvanjati kao eho promjenama u vanjskim ekonomijama o kojima ovisimo. Možemo se nadati da su ovdje ljudi navikli na nestabilnost i da ćemo krizu dostojanstveno prebroditi, bez ideoloških regresa, u duhu međusobnog pomaganja, bez ranijih podjela. Umjetnicima, kulturnjacima i drugim nezavisnjacima moglo bi biti još teže. Sreća pa nam težište smisla postojanja i djelovanja ionako nikada nije ležalo na materijalnim vrijednostima. Možda kolektivno otkrijemo da ionako imamo previše toga – stvari, kontakata, komunikacijskih kanala, potreba, očekivanja od samih sebe – i da je vrijeme (a kojeg sigurno nemamo previše) da ponešto od svega otpustimo, da se riješimo balasta, smanjimo količinu svakojakog smeća. Rezultat takvog rasterećenja možda bi nas mogao iznenaditi. Možda, suprotno svim očekivanjima, ubrzamo kraj ere populizma. Jesam, optimist sam.