Od 2000. godine bilježim fotoaparatom ona stanja i promjene u prostoru Splita koje se tiču njegove (de)urbanizacije, a koje ujedno reflektiraju globalne trendove u načinima eksploatacije urbanog prostora i modelima upravljanja njime. Snimajući grad analognom fotografijom prepoznajem aspekte nostalgičnosti, ali ne prema minulom životu snimanih objekata i periodu iz kojeg potječu, nego nostalgičnosti spram obećanja i očekivanja koja smo kao društvo putem iznevjerili, spram ideja o kontinuitetu i antropocentričnoj razložnosti gradskih prostora koji ne gube kontakt s radom, kulturom i dokolicom.

U pokušaju obnove tih raskinutih veza s gradom, umjetničkim projektima često sugeriram buduće javne upotrebe i revitalizacije zanemarenih objekata upućujući pri tom poziv javnosti za uključenje u raspravu.

Vili Dalmaciji tako pristupam iz rakursa prijedloga njene prenamjene i to usmjerene prema mogućnostima kulturnih praksi, konkretno umjetničke rezidencije širokog spektra. Krupne planove interijera nekadašnje rezidencije jugoslavenskog predsjednika Tita, njegovu netaknutu spavaću sobu, blagovaonicu ili salon za diplomatsko druženje, uranjam u totale zeleno-plave vedrine koja vlada ovim dijelom višestruko zaštićenog krajolika Park šume Marjan, a sve s ciljem buđenja apetita za njeno otvaranje javnosti. U tom smislu ovom se fotografskom serijom, iako kadriranom po mjeri oronule, skrivene ljepote kompleksa, još jednom potvrđuje da fotografija nikada nije nedužna, da je kadar pitanje izbora, podjednako intimnog i ideološkog karaktera.

Više o Vili Dalmaciji kao umjetničkoj rezidenciji može se čitati ovdje: https://duskaboban.net/tekstovi/duska-boban-stoljece-vile-dalmacije-od-pansiona-split-preko-titove-vile-do-medunarodne-umjetnicke-rezidencije/ .