Ivana Meštrov: Amorella – Ploveći grad u Galeriji MKC, Split

za emisiju TRIPTIH, HRT – HR3, 07.05.2019.

https://radio.hrt.hr/aod/duska-boban-tajci-cekada-tin-dozic/296670/?fbclid=IwAR0SkTmibbi3wZDGfFhspA21TUOnWXRfB8T7aWha_HT-OmzQxR2mX07wDdQ

Na koji način suvremena fotografija može biti kritična, a da ne postane medijem afektivnog spektakla? Može li ostati u domeni realnog prikaza društvenog okruženja, a odmaknuti se od reportažno-dokumentarističke prakse i suvereno egzistirati u polju suvremene umjetnosti? Poznavati i poštivati tradiciju medija, no istodobno se ne ograničiti na semantički siromašni formalizam? 

Ovim riječima Jasminka Babić, kustosica izložbe Duške Boban, Amorella-ploveći grad, uvodi u pristup i stav same autorice, referirajući se na čitav niz autora koji kroz svoje fotografske i teorijske radove prakticiraju kritički realizam kroz medij fotografije. U kontekstu suvremene umjetničke produkcije pojam kritičkog realizma prvenstveno se odnosi na metodu umjetničkog istraživanja koja analitički i kritički odražava stvarnost koju prikazuje, Babić nadodaje. Kao primjer Babić iznosi kritičko kartografski pristup Alana Sekulle koji je još od 1970-ih godina inzistirao na mogućnosti društvenog značaja fotografije, temeljeći svoju strategiju na shvaćanju da je umjetnost način ljudske komunikacije, diskurs utemeljen na konkretnim društvenim odnosima, a ne “plinoviti prostor isključivo afektivnog izraza i iskustva.” Kroz to komparativno čitanje Babić nas vrlo precizno uvodi u polje umjetničkog djelovanja autorice splitske Duške Boban. Intencija same izložbe- Amorella-ploveći grad aktualno postavljena u splitskoj galeriji Multimedijalnog kulturnog centra dosljedan je nastavak Duškinih psihogeografskih i kritičkih mapiranja grada Splita unazad ovih desetak godina. 

Sekulla je tako zagovarao povratak moru, tom negativu globalnog stanja, baveći se društvenim odnosima, ekonomskim okvirima i tajnama koje isplivavaju iz te naizgled homogene i guste mase tekućih identiteta. More je oduvijek bilo poznata nepoznanica, njegovo savladavanje krojilo je ekonomska stanja i odnose moći, širilo spoznaje o svijetu. Taj komunikacijski flux i dalje, unatoč transformaciji puteva i proširenjima načina transporta, ostaje prostorom gdje se odvija najveći dio svjetske trgovine, ali i zonom koja prikriva mračne tajne globalnih politika, što se u našem dobu, najviše odražava kroz recentne migrantske krize…

To isto more, pozitiv je, čini se, zbog kojeg putnici sve više dolaze u Split, autoričin rodni grad, locus njezinih društvenih htijenja i umjetničkih preokupacija. No, osim bezbrižnosti mora, sunca i neobavezne zabave, što još predstavlja taj isti grad, čiji identitet, u singularu, ali i pluralu, sve više izmiče pod nogama njegovih stanovnika? Upravo to autoričina je intenciju. Nadići ideju destinacije, pronaći preostale lokalne treptaje, u kakvom god se stanju nalazili, učiniti ih vidljivim kroz alate umjetničke produkcije.

Izložba u Galeriji MKC, svoj fokus stavlja na splitsku brodogradnju, točnije splitsko brodogradilište Brodosplit i solidne brodske forme koje su iz njega proizlazile, te što su one značile i znače gradu i dan danas. O hrvatskoj brodogradnji na izdisaju unazad ovih dvadesetak godina govori se mnogo, no o nekom dobu snage kolektivno dosta malo. Stoga ova umjetnička forenzika, uz preciznu dijagnostiku stanja, čini i nešto drugo; vraća nam sliku, koja kao da se zagubila u moru informacija o propasti, očaju, neučinkovitosti i zamoru materijala.

Izložba Amorella-ploveći grad u splitskoj galeriji MKC-a se konceptualno grana na dvije razine. S jedne strane, autorica je kroz višemjesečne odlaske u prostore nekadašnjeg Muzeja Brodosplita, danas u vlasništvu Brodosplita d. d. – DIV Grupe, snimala makete koje su odražavale i dokumentirale tamošnje proizvodne procese izrade brodova. Ti mikro modeli, u svoj svojoj preciznosti utjelovljivali su one velikane koji će jednom zaploviti morima, a njihova se minuciozna izrada, u detaljima pandan realnim modelima, odvijala u zasebnim radionicama maketara, koje su nekada legitimno egzistirale u sklopu brodogradilištu. Danas takvih zona više nema, pretpostavljam uslijed prelazaka na digitalne tehnologije, ali i znatno drugačijih ekonomija u izradi brodova. 

Seriju koja se raspreda na jednom od zidova broda galerije MKC čini 33 fotografije brodskih maketa koje predstavljaju samo dio brodova izgrađenih u splitskom brodogradilištu u razdoblju između 1937. i 2012. godine. Preuzevši muzeološke metode prezentacije građe, Duška Boban same fotografije maketa brodova muzealizira. Naizgledna objektivnost fotografije pojačana je time što su sve ove živopisne makete živopisnih brodova živopisnih imena snimane na neutralnoj, sivoj pozadini, gdje se još više nazire njihova konstrukcija, ali i paralelno autoričina sklonost ka naizglednom detalju. Za potrebe izložbe fotografije su stavljene na aluminijsku podlogu. Sve to čini naoko hladan, objektivizirajući pristup dijagnostici stanja. Niz brodova popraćen je i sadržajnim legendama o njihovim putanjama i sudbinama, koje je iskoncipirao suradnik na izložbi Nikola Bajto. Postavljeni tako u nizu, van morskog fluida, brodovi odražavaju gole istine o sebi, samo se konstatiraju i plijene pažnju kako zbog ljepote izrade i detalja, tako zbog zvučnih imena; Rosa de Fonseca, Amorella, Isabella, … ili pak imaginarija kojeg krećete stvarati u svojim glavama. Sve u svemu ne možete ih se nagledati jer pred vama stoji ljepota sama koja u srži leži na zdravijim društvenim nogama.

S druge pak strane, nasuprot solidnoj matrici, dešava se razigrana igra fotografija, Amorelle, jedne od uzdanica Brodosplitove flote, feribroda Viking linea, koji i dan danas 31 godinu nakon porinuća, putuje na relaciji Štockholm-Turku. Amorella je u vrijeme svoje izrade 1988. utjelovljivala veliki tehnološki zaokret samog Brodosplita, bila ovjenčana novinskim duplericama, te zagovarala neke nove, svjetle, proizvodne budućnosti. Budućnost se, znamo, pokazala ponešto drugačijeg scenarija, ali ljudi-ona i dalje putuje s nama! Razigrano postavljene fotografije manjih formata, bez stroge muzeološke linije, manje informiraju, a više djeluju atmosferski. Senzualni su to svjetlosni zapisi na djelu-brodski lightshow koji zaziva vesele plesnjake, parovi žaruljica na krmi, kapetanovi zeleni guvernali, pogledi s prozora na suhe plitke razvedene sjevernjačke obale.Život sam. 

Zanimljivo je razmišljati o tom putu tragom Amorelle kojeg su inicirali Boban i Bajto, istraživački suradnik na projektu i autor popratnih tekstova. Danas kada je identitet grada Splita razlomljen u tisuću komadića, te umočen u polje globalnog turizma-kapitalizma, umoran od broja ostvarenih noćenja, gradela, cjeloživotnih partyija na Bačvicama, sezonskog rada i pastiša Dioklecijana, paraliziran i bez konkretne zamisli o održivoj budućnosti, umjetnička istraživanja poput ovih, ne govore samo o nekadašnjoj proizvodnoj i kreativnoj moći grada, nego na neki poetsko-angažirani način, konceptualno repariraju, nude zlatni spoj, nešto poput japanske Kintsugi tehnike.Sakupljajući komadiće zagubljenih identiteta Boban i Bajto prate Amorellu na sjevernim morima, ispituju njezine solidnosti, njezinu svakodnevnicu, njezine kušače. Time njezina stvarnost postaje i naša realnost, te proizvodna stvarnost jednog mjesta opet na trenutke utjelovljena. Pukotine u brodogradilištu simbolički se povijaju zlatnim spojem; govore o pukotinama, ali i osnažuju kroz svijest o nekadašnjoj moći u jasnoj relaciji na današnje pluralne stvarnosti. Očaju i umoru usprkos. U moru diskursa o propadanju i očaju, ovakvi projekti nisu samo sentimentalni nostalgičarski pokušaji obraćanja s prošlošću, oni govore o zajedničkoj baštini odozdo, slijedom Robertsona, gdje se baština ne promatra kroz vektor komercijalne nacionalne ili turistički usmjerene eksploatacije, nego iz sfere snage jednog konteksta i njegove životne snage. 

Baš kao Amorella-ploveći brod.