Duška Boban: MUZEJ MORA

iz knjige “Amorella – ploveći grad”, 2018.

Tragajući za definicijom i supstancom sretnog grada, nakon višegodišnjeg bavljenja prostornim kontekstima pomakla sam se prema pitanjima rada i proizvodnje kao ključnih čimbenika koji neki grad smještaju na atlas svijeta. Naravno, kako je grad po sebi organska tvorevina tako su ti novi, manje fiksni fokusi, neodvojivi od mojih ranijih promišljanja prostora. 

S prostorom Brodosplita upoznala sam se 2008. prilikom vođene ture i fotografiranja tog za javnost zatvorenog teritorija. Iz stvorenih fotografskih materijala konstruirala sam dva rada za izložbu «Suburbijski herbarij»; prvi tumači prostor splitskog brodogradilišta kao grad usred grada, a drugi iz istog foto arhiva gradi gigantski objekt broda, sam brod-spomenik. Tada sam prvi put čula za brodogradilišni muzej i njegov fundus u kojem se nalaze makete tamo izgrađenih brodova. 

Godinama prije toga, jednako slučajno su se našli sučelice moj fotoaparat i zgrada Dalmacijavina koju je u gradskoj luci 1958. projektirao Stanko Fabris. I ovu prostornu čaroliju upoznala sam kroz okular, odnosno fotografije koje sam snimala za potrebe predstave Splitskog ljeta postavljene 2002. godine na krovnoj terasi Fabrisove zgrade. Terasa je ubrzo po izgradnji postala poznato splitsko okupljalište s kavanom i podijem za ples koji lebde nad plavetnilom mora. Sve više bivam privučena vrhunskom arhitekturom modernog Splita, pa objekti Dalmacijavina, Koteksa, Spinuta, Poljuda, ali i cijela Park šuma Marjan – koju kao urbanistički fenomen modernizma tek treba teorijski obraditi – postaju stalni motivi mojih fotografija s jasnim ciljevima: oživljavanja sjećanja, osvještavanja prostorne kvalitete, imaginiranja i kreiranja budućnosti.

Povodom kandidature Splita za europsku prijestolnicu kulture 2015. predlagala sam tako da se napuštena zgrada tvornice Dalmacijavino s pripadajućim prostornim kontekstom obalnog pojasa prenamijeni i planira kao mjesto vrijednog kulturnog sadržaja, da postane Muzej mora koji bi bio aneks splitskom vibrantnom prometnom čvorištu u centru grada, a nipošto povod ili metoda njegovog isključenja. Zamišljala sam taj muzej kao živo mjesto okupljanja zajednice i posjetitelja, kao mjesto susreta povijesti i suvremenosti. U njemu sam odmah zamislila i nikad viđene makete iz Brodosplita. Prvom prilikom, točnije početkom 2018., ishodila sam dozvolu da iste fotografiram, da dokumentiram dokument onog što ću tek putem otkriti: veličanstvenu splitsku brodogradnju 20. i 21. stoljeća. 

Uspjehe i dostignuća te brodogradnje nedvojbenom privlačnošću dočaravaju u škveru sakrivene makete putničkih, teretnih, vojnih i specijalnih brodova koje danas bez jakog tržišta djeluju poput dječjih igračaka. Nešto je u njima istovjetno ostvarenju snova i želja onih koji su ih gradili, koji su njima plovili i koji su ih čekali. Svaka maketa označitelj je jednog porinuća broda i duge plovidbe njegove posade, dok zajedno predstavljaju ondašnje porinuće cjelokupnog društva u novi svijet, isti onaj kojem danas kao da okrećemo leđa otiskujući se prema nekim nepoznatim, nesigurnim morima. 

Imena brodova ispisana na maketama različitim tipografijama, jezicima i pismima, ujedno ispisuju pomorske mape i atlase, spajaju luke, ljude i kulture. Njihovim tragom na internetu je moguće pronaći sve o brodovima koji ih nose, na primjer slijediti promjene vlasnika ili samog imena koje su ponekad geopolitički uvjetovane, može se saznati od kuda i kamo upravo plove ili na kojem su rezalištu i kada izdahnuli. Ovdje predstavljene makete tako je moguće pratiti pričom o pomorskom putu trideset i tri broda – od njihove namjene i tehničkih specifičnosti, naručitelja i vlasnika, mirnih mora i luka, do havarija i rezališta. Te brodske sudbine nadilaze Mediteran i obgrljuju sva svjetska mora. Ukazuju koliko smo bezuvjetno uvjetovani, povezani; koliko smo dio iste sreće ili nesreće. Zbog toga ove priče i fotografije nisu samo pitanje pohranjivanja uspomena na ono što su Mediteran i svijet koji iz njega potječe bili i što su danas, nego su poticaj konstruiranju imaginarija, fikcija i narativa o onome što smo mogli biti i što bi tek željeli postati.  

Srećom, podlogu za te vizije ne čine tek memorija i dokumenti prošlosti, nego i postojeća brodogradnja čija ostvarenja još ponosno plove svjetskim morima. U svijesti Splićana najveličanstvenija među njima zasigurno je Amorella. 

I trideset godina nakon porinuća taj u svijetu nagrađivani brod drži vezu Štokholm – Marienhamn – Turku za koju je izgrađen. Svakodnevno, bez značajnih stanki spaja tri grada i dvije države, u svom uvijek istom plovnom ritmu, lomeći led Baltika, spretno zaobilazeći hridi Ålandskog otočja, rumena, jedra i neumorna svjedoči o drukčijim načinima urbanog življenja, o drukčijim društvenim relacijama otoka i kopna, o održavanju veza među susjedima čiji odnosi nisu uvijek bili harmonični. Ono što smo zaboravili mi u njenom rodnom Splitu, Amorella nije. Skupa s još tri broda koji plove na istoj morskoj trasi, ona je pouzdan dio grada ničim ometan, čak ni smjenom turističke sezone i mračnog dijela godine na sjeveru. Amorella je multifunkcionalno, neusidreno, ali i dalje čvrsto urbano mjesto s pravom na pomorsku odsutnost, na kopnenu privremenost, na veliki i na mali broj putnika, na samoću, na slobodu. Amorella je bila i ostala ploveći grad, kako su joj Splićani 80-tih tepali, ne zato što grad svojim sadržajima glumi poput fantomskih turističkih megakruzera, nego zato što gradove spaja, zato što je njeni gradovi žive, u provodima, u kupovinama, na poslovnim sastancima i konferencijama, tijekom rada, tijekom noćenja, tijekom njenog neprestanog plovljenja. Nomen est omen, a Amorella je – čini se – ljubav. Ljubav je ponavljanje, uporno trajanje, po Badiouu, stabilizacija događaja-susreta.

Ali i Amorella će stati. Uskoro će biti prodana i otpremljena na neke druge rute, dalje od svog središta Ålanda, sve bliže Alangu ili nekom drugom rezalištu. Jer, sve pojedinačno ima svoj kraj. Što možemo učiniti – u ime ljubavi prema gradu i moru i svijetu – za naše pomorske veze, za stabilizaciju brodogradnje, kojih je Amorella uzvišeni znak? Možemo kroz kulturu valoriziranja sjećati se njihovih vrhunaca, kroz kulturu planiranja vratiti se na tu točku napretka. Možemo pričati, možemo se dogovoriti, možemo ugovoriti «novogradnju» novog poretka.