Smjerokaz za budućnost

Kada je 1957. u Zagrebu položen kamen temeljac zgrade nekadašnjeg Narodnog sveučilišta “Moša Pijada”, današnjeg Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, tadašnji zagrebački gradonačelnik održao je govor sa sljedećim riječima:

Povodom 10. godišnjice oslobođenja grada Zagreba na svečanoj sjednici Narodnog odbora od 8. svibnja 1955. donijeta je odluka o podizanju Doma Radničkog sveučilišta. Time je revolucionarnoj borbenosti i uspjesima radničke klase našeg grada ukazano trajno priznanje i zahvalnost čitavog naroda.

29. lipnja 1957. g. prilikom Prvog kongresa radničkih savjeta Jugoslavije, položene su osnove ovoj zgradi koja treba da postane poprište borbi i novih pobjeda radničke klase u stjecanju znanja za njene upravljačke dužnosti. Radničko sveučilište rodilo se istodobno s radničkim savjetima, s plemenitim ciljevima da radniku pruži znanja koja će život učinit ljepšim. Čvrsti temelji ovog Doma simbol su radničke snage i volje, koja u Titovo vrijeme razvija nove oblike života i nove ljudske vrednote.

Ova je kuća djelo revolucije i socijalizma, ona je djelo ljubavi prema čovjeku radniku koji rukom i umom u uglovima radničkog samoupravljanja smjelo ostvaruje bolje društvene odnose. Njena je svrha da obogati stvaralačke snage naših ljudi, da bude rasadište napredne društvene misli i vrelo u kojem će radnik uživati dobra kulture.

I zato smo ponosni danas, jer znamo da će ova od nas temeljena zgrada uvijek biti divan spomenik slavnome dobu u kom su ljudi prvi puta počeli brati plodove socijalizma.

(za Narodni odbor Grada Zagreba Većeslav Holjevac, za Gradsko sindikalno vijeće Ivica Kranželić, za Radničko sveučilište “Moša Pijade” Ivan Leko)

Ikonička zgrada u čijoj su monumentalnoj, ali prozračnoj arhitekturi “uzidane” vrijednosti poput cjeloživotnog, široko dostupnog obrazovanja i kulture kao važnog segmeta svakodnevice postala je jedno od ključnih zdanja u antologiji modernističke arhitekture u socijalističkoj Jugoslaviji. Holjevčeve riječi, u kojima se ogleda optimistična nada u novi društveno-politički model, poslužile su umjetnici Duški Boban kao ishodište za realizaciju privremene intervencije Arhitekstura, postavljene nedavno na ulaznom (zapadnom) trijemu zgrade.

Riječ je o projektu odabranom za realizaciju putem javnog poziva za privremenu, prostorno specifičnu umjetničku instalaciju u sklopu programa Radničko, kojeg je 2019. pokrenula umjetnica i tadašnja voditeljica programa Centra za kulturu Pučkog otvorenog učilišta, Ana Mušćet, s intencijom poticanja umjetničke produkcije koja se referira na kulturu sjećanja, specifično vezanu uz zgradu sa statusom zaštićenog kulturnog dobra i sadržaje koji se ondje proizvode. Među pristiglim prijedlozima, tročlani stručni žiri – dr. sc. Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i znanstvena savjetnica na Institutu za povijest umjetnosti, plesna autorica, izvođačica i pedagoginja Sonja Pregrad te povjesničarka umjetnosti, muzeologinja i nezavisna kustosica Sonja Švec Španjol – odabrao je upravo rad splitske umjetnice čiji je opus najvećim dijelom posvećen upravo značaju, značenju te sudbini modernističkog arhitektonsko-urbanističkog nasljeđa, kao i afirmaciji vrijednosti javnoga prostora, o čemu je svojedobno govorila i u intervjuu za Vizkulturu.

Reprezentativno modernističko zdanje koje su na simbolički potentnoj lokaciji u blizini zgrade Gradskog poglavarstva, Palače pravde, Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i nekolicine fakulteta projektirali Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan, uz interijer i antologijski mobilijar koji je osmislio Bernardo Bernardi, odraz je sveobuhvatnog i progresivnog promišljanja prostora, njegove organizacije i funkcije, kao i društveno-edukativno-kulturne uloge koju je Radničko sveučilište zauzimalo.

Ovo je moj prvi pravi “zagrebački rad”, tj. prvo zagrebačko zdanje čijom se povijesnom i ambijentalnom vrijednošću bavim kroz umjetničko istraživanje, pojašnjava umjetnica Duška Boban, dodajući: I dok me splitske teme okupiraju i iz pozicije građanke koja jasno vidi drugačije razvojne mogućnosti rodnog grada – one koje stalno izmiču, iako su tu, nadohvat ruke, kao očiti organski nastavak onoga što je Split bio i onoga što danas jest, Pučko otvoreno učilište Zagreb privuklo me svojom namjenom usmjerenom k izgradnji boljeg društva i svevremenskom estetikom fascinantne jasnoće izraza.

Zgrada je koncipirana i oblikovana tako da i danas udovoljava standardima suvremenog obrazovanja, kao i produkcije i prezentacije same kulture. Lagana je, prozračna, s vrijednim i često modularnim Bernardijevim mobilijarom kojeg, naravno, treba refabricirati. Iako je zamišljena otvorenost prostornog formata dijelom narušena, objekt kao da i dalje lako prihvaća različita pojedinačna iskustva korisnika, u psihološkom smislu pružajući zajedničku startnu poziciju kroz osjećaj jednakosti, što je poticajno za otvaranje novih osobnih puteva, ali i za razvitak naprednijeg i sigurnijeg društva.

U sklopu projekta Radničko, umjetnice i umjetnici pozvani su da predlože intervenciju koja će se referirati kako na arhitektonsku vrijednost zgrade, danas zaštićenog kulturnog dobra, tako i na njezine funkcije, od samog početka pa do danas vezane uz obrazovanje i kulturne sadržaje. Uz Arhiteksturu Duške Boban, dosad realizirane intervencije potpisuju Ana Janjatović-Zorica, koja je u svojoj zvučnoj site-specific instalaciji Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat! (2019.) preplela osobna, individualna sjećanja s kolektivnom memorijom, te Marko Tadić koji se u radu naslovljenom Imagine a Pattern (2020.) uz svoj prepoznatljivi autorski izričaj pozabavio utopijskim karakterom modernizma. Stoga je, sasvim prigodno, svoj rad na Arhiteksturi Duška započela pregledavajući arhivsku građu, pohranjenu pretežno u prostorima knjižnice Pučkog otvorenog učilišta koja – vrijedi istaknuti – čuva i jedini preostali golemi okrugli Bernardijev niski stol u zgradi. Ondje su Dušku gotovo sedam desetljeća unatrag u prošlost odveli veličanstveni prizori na crobijelim fotografijama, najvećim dijelom u autorstvu Željka Krčadinca, čiji scenični kadrovi otkrivaju verzirano oko, istančano za transfer arhitektonskih vrijednosti same zgrade, zamišljene kao prostorni okvir za brojne i dinamiče društvene situacije, u statiku fotografskog medija. Među fotografijama snimljenima prilikom otvaranja gradilišta, Duška otkriva i snimku Holjevčeva gore citiranog teksta, i odlučuje ju “utkati” u Arhiteksturu.

Fotografskim arhivima, posebice obiteljskim albumima, počela sam se baviti prije tri godine u sklopu izučavanja teorije i prakse terapeutske fotografije, što me dalje vodilo do velikog splitskog arhitekta Vuke Bombardellija i njegovih privatnih albuma. Ta su mi iskustva otvorila vrata prema novom shvaćanju svega čime sam se do tada bavila, kao i same prirode fotografije. Fotografski arhiv Pučkog otvorenog učilišta utoliko se već u prijedlogu rada za natječaj našao na polazišnoj točki istraživanja. Riječ je o nevjerojatno bogatoj riznici koja se ne tiče samo vrijednosti ovog mjesta, nego šire regionalne povijesti i kulture. Usudim se ustanoviti da sam dokumentirala ako ne sve, onda jako velik dio tog materijala iz kojeg sam mogla po istom stvaralačkom principu graditi još puno ovakvih vizualnih sentenci s naglaskom na različite doprinose ove institucije.

Međutim, četiri stranice pri početku albuma označenog brojem četiri otkrile su mi nešto tako krucijalno i sveobuhvatno važno za razumijevanje ove zgrade-spomenika da sam naknadno jedva povjerovala da nađeno nije novost samo meni. Riječ je o fotografijama čitko posloženim u istom albumu s poznatim fotografijama Željka Krčadinca, pa pretpostavljam da je on i njihov autor. Prikazuju omiljenog zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca kako 29. lipnja 1957. na tek otvorenom gradilištu Doma Radničkog sveučilišta na Trnju okružen ljudima čita govor. Tekst na listu kojeg drži prezentiran je na zasebnoj fotografiji. Na idućoj vidimo Holjevca kako svoj govor brižno sprema u kamen temeljac, koji je zapravo vremenska kapsula s uklesanom godinom. Snimljen je i dok kamenu kapsulu osobno zatvara cementom i poklopcem i tako ideju “zgrade-spomenika slavnome dobu” ugrađuje u temelje ove institucije, koje povezuje s temeljima radničkog samoupravljanja, pojašnjava Duška Boban.

Koristeći prošireno polje fotografije kao primarni medij svog autorskog izraza, umjetnica je svoju intervenciju formirala kao posvetu povijesti zgrade i ambijentu u čiju su cjelokupnu prostornu strukturu utkane ideje o učenju, samoostvarenju i izgradnji vizija budućnosti. Kombinaciju vlastitih fotografija interijera i eksterijera zgrade te snimki arhivskih fotografija pronađenih u fotoalbumima autorica je aplicirala na lampe na longitudinalom pristupnom trijemu zgrade, nezaobilaznom početnom i finalnom kursu svakoga tko ulazi ili izlazi iz zgrade. Proširujući puku utilitarnost rasvjetih tijela, sada pretvorenih u svojevrsne lightboxove, umjetnica jednostavnom, ali ingenioznom gestom povezuje različite vremenske slojeve. Ono sadašnje, manifestirano kako u fotografijama aktualnog stanja zgrade, tako i u dinamičnim vizurama koje se iza visokih staklenih ploha pružaju s trijema na unutrašnjost zgrade, preklapa se s prošlošću, stvarajući fluidan vremenski raster u kome je potencijalna budućnost (ne samo zgrade, već i društva uopće) sugerirana upravo u ideji afirmiranoj još u Holjevčevim riječima. Naime, iznošenjem segmenata povijesti zgrade iz tame arhiva na svjetlo, Duška Boban ukazuje na potrebu za osvještavanjem univerzalne vrijednosti koju obrazovanje i kultura imaju i trebaju imati u boljitku i napretku čitavog društva. Vrijednosti i ideje, doslovno zakopane u temeljima zgrade, vinule su se na povišeno mjesto, simbolički šireći pritom i očišta prolaznika; kako je umjetnik Antonio Grgić primjetio na predstavljanju intervecije, Arhitekstura usmjeruje naše poglede visoko, na razinu mnogo višu od one uobičajene, svakodnevne, očekivane. Arhitekura i tekst, prepleteni u mediju fotografije, stvaraju tako izražajnu arhiteksturu koja ne rasvjetljava samo prošlost, već postaje i svojevrsni smjerokaz za budućnost.

Sudbina modernističke arhitekture nastale u socijalizmu posljednjeg je desetljeća u decidiranom fokusu, i to prije svega zahvaljujući naporima pojedinaca, NGO sektora i raznih inicijativa koje nastoje tada afirmirane vrijednosti, kako one vezane uz prostorno planiranje i arhitekturu, tako i one društvene, zadržati kao civilizacijske dosege. No unatoč tome, valorizacija i dalje nerijetko izostaje i od generalne javnosti i od onih koji bi to nasljeđe trebali štititi – državne i lokalne uprave.

Bez fotografije s tekstom Holjevčeva govora, sekvenca bi iz današnje perspektive imala tužan, gotovo pogreban karakter. Ali njegove riječi podižu duh, tvrdoglave se i opiru zaboravu. Na simboličan način umanjuju osjećaj zapuštenosti zgrade, “jer danas znamo da će ona (ipak) uvijek biti spomenik slavnome dobu”, kao i to da joj je taj status spomenika potvrđen od Ministarstva kulture RH. Kao i svako kulturno dobro, i ona je, naravno, neodvojiva od društvenog konteksta i vremena nastanka, pa mi se čini da je njen spomenički status ujedno institucionalno priznanje temeljnim humanističkim vrijednostima jugoslavenskog i hrvatskog socijalizma, periodu rapidne modernizacije društva i rađanju urbane kulture kakvu danas poznajemo. Iz toga proizlazi da se institucije zapravo auto-cenzuriraju, jer te prepoznate vrijednosti i povijesne činjenice nisu dovoljno proklamativno zastupljene u javnim mainstream medijima niti obrazovnim kurikuluma, a kako vidimo, ni kroz adekvatan tretman nominalno zaštićenih spomenika tog perioda.

Onaj trenutak kada političko-upravnim strukturama bude stalo do očuvanja Pučkog na način na koji je zamišljen – ili npr. do Farbrisove zgrade Dalmacijavina kao Muzeja mora i mjesta slavljenja našeg pomorskog identiteta, do npr. Titove vile, tj. Vile Dalmacije kao međunarodne umjetničke rezidencije koja tijekom cijele godine okuplja internacionalnu publiku oko kulturnih sadržaja, ili do velebnog kompleksa Koteks-Gripe koji bi ponovo blistao bijelim Inkerovim sjajem – da ne nabrajam dalje – značit će trenutak odluke da budemo zemlja s prezanimljivom, prepoznatljivom kulturom i drugačijim povijesnim iskustvom unutar europskog kulturnog konteksta. Takvi bi mu neupitnije pripadali, umjesto da ostajemo rubni, a po pitanju očuvanja modernističke baštine i zaostali za naprednim dijelovima EU, zaključuje Duška Boban.