Ivana Meštrov: Suburbijski herbarij Duške Boban iliti Vizualna kronika jednog grada

predgovor kataloga izložbe

Split. Kao i uvijek u tom gradu, vođena nekim kontroliranim, ali zaigranim slučajem, nađem se u poznatom prolazu, koji je nekad bio rimski hram, potom paleo-kršćanski baptisterij, prolazim tik uz muzej, pa stambeni i ugostiteljski dio, šetnicu, vrzmaju se ljudi, luk palače, zaustavljam pogled na morski opasač. Split, tranzitni grad, koji konstruira svoj prikaz i naš imaginarij kroz višestoljetno naslijeđe od antike nadalje, fizički je prostor transformativnog tlocrta koji istinski živi višeslojnost vremena. Jer, ovdje se, kao rijetko gdje, suočavamo s prošlošću, koja toliko lepršavo koegzistira s našom suvremenošću. 
No, ja sam samo prolaznica vođena zasigurno jakim argumetnom pozornog šetača, ali ne i istinskog obitavatelja, te je moj uvid u grad, vezan uz centralne punktove od luke do centra, te Marjana, kratkog daha. Ipak, baš na takvom putu i shvaćam koliko su enigme prepoznatljive svakodnevnice možda i najveće, iako ih gotovo uvijek tražimo negdje drugdje. I pitam se ima li još u gradu kroničara, kao nekada. Onih, proizašlih iz tog podneblja, koji prate, zapisuju, raspliću enigmu svakodnevnice, strpljivo čekajući, ali i prejudicirajući zaključak. Jer moment je uglavnom rijetki pokazatelj promjene, te ga samo minuciozno praćenje u prostoru i vremenskom slijedu može retrospektivno sagledati. Osim u slučajevima «deus ex machina» vremenskih nepogoda, ratova i ekononomskih krahova, što pak ostavljam na praćenje uvijek revnim medijskim pokroviteljima istih.
U potrazi za svježim kroničarem/ovdašnjim flaneurom, negdje na putu presrela me Duška. U svom dosadašnjem umjetničkom radu, te djelatnostima u polju vizualnih komunikacija, Duška Boban svedoči o gradu i prostoru. Ponajprije se sustavno bavi gradom kojeg obitava. Prateći ga kako raste, konfrontirajući se s njim, ona zapisuje njegove razvojne promjene pozitivnog i negativnog predznaka, stanje prostora i odnos istog s ljudima koji ga dijele, svjedoči o grubom tranzicijskom momentu, zapuštenosti bliske prošlosti, ali i prenosi specifičan životopisni urbani okoliš. Na taj način, ona uočava nove urbane prostore, prisvajajući ono što više i ne zovemo javnim skoro pa nevidljivom narativnošću.
U svojim je istraživanjima do sada ponajviše bila vezana uz fotografski medij. Tako 2004. unutar kataloga 33. Splitskog salona, kojeg vizualno oblikuje u suradnji s partnerom Lukom Duplančićem, fotografira zaboravljenu urbanu svakodnevnicu, a 2005. g. unutar kustoske koncepcije Jasne Gruić, Split-New York za Splitgraphic, s ciljem prikazivanja onog što, van razgledničkih stereotipiziranih obrazaca, čini jedan grad karakterističnim, Duška se okreće rubnim dijelovima Splita, «estetizirajući» viđeno i vraćajući u posjed građanima.  
Kao i svaki odnos, tako se i odnos s gradom mijenja i raste. Od 2006. g. Duška Boban, članica je Udruge za suvremenu umjetnost KVART, koja uz pomoć alata suvremene umjetnosti upućuje komentar na urbanu stvarnost u kojoj živimo, te manifestno objavljuje da je centar tamo gdje jesmo tj. kojeg živimo. Kroz redovite akcije-izložbe, ta skupina autora, stanovnika splitskog gradskog kotara Trstenik, stavlja naglasak na participativnost-susret kroz umjetnost. Susjed je tako kroz umjetnički jezik na trenutak sve bliže susjedu, što urbana svakodnevnica izbacuje iz svojih programa.
Suburbani herbarij, najrecentniji rad mlade autorice sastoji se od 11 digitalnih foto-crteža, dimenzija 120 x 120 cm. Sve su to impresije grada Splita, od Marjana preko Turske kule, Žnjana, gradske luke, gdje Duška Boban ide još korak dalje u svom odnosu s gradom i šetnja postaje samo podstrek, a nastala forma doživljaj. 
Autorica će reći, «S obzirom na poluotočki oblik i poziciju, Split ima u odnosu na cjelokupnu kvadraturu širok suburbijski pojas, te s obzirom na tranzicijsko obilježje vremena i prostora, ovdje je suburbijom često moguće smatrati i dijelove grada koji su podjednako strogi centar.”
Raščlanimo pojam, te krenimo od suburbanog. Centar u periferiji, periferno u centru. Inflitracija i miješanje. Svjesnost o istom, kritička disekcija. Jačanje decentralnog. Autorica nas nadalje vodi radom sljedećim riječima; «Trajektna luka prvi je susjed Dioklecijanovoj palači, od koje se pak do najvećeg brodogradilišta u državi može izmjeriti distanca od 15 minuta hoda… cijela sjeverna, priobalna strana splitskog poluotoka, izuzev marjanskog dijela, industrijska je i vojna zona desetljećima potpuno odsječena od svakodnevnog života stanovnika…usprkos usnulom sjeveru, jug svjedoči da se grad naočigled mijenja…»
“Sve je protkano nekim drugim vremenom, prošlim i onim koje dolazi, a sadašnjosti je teško dodijeliti obrise”, reći će autorica i prionuti na strategiju herbarija. Prostornog herbarija. Ogoljavanja. Psihološke geografije zatečenih prostora. Nastaje tako kaotični, ekspanzivni Žnjan, čudnih arhitektonskih formi. Miran, prostran Žnjan, prostornih tipologija koje čekaju obuhvaćanje novim promjenama. Cirkularna (pitam se gdje vodi) Kopilica, meki pokrov Marjana u predvečerje, ikoničke Stinice koje moru ostavljaju u naslijeđe modernističke forme, kukcolike Stinice, velebna mašinerija-trajektna luka, put ka prostranstvima ljetnog odmora, te prostrana, kompaktna i izolirana Turska kula. 
Svaka od tih fotografika tj. digitalnih foto-crteža, određena sadržajem, formom, slijedom, sjenom crno-bijelih fotografskih detalja, zapravo je komunikacijski–vizualni znak same autorice uperen prema promatraču, onom ovdašnjem, ali i onom daljem. 
Njezino dijagnosticiranje sadašnjosti kroz prošireni fotografski medij, uskraćenih kolorita zapravo univerzalno komunicira o oku nađenom. I ukoliko poznajemo, ali i nedovoljno poznajemo Split, svejedno uzvraćamo komentarom. 
Specifičnost Duškine tehnike je u samoj konfrontaciji digitalne forme kao primarne materije te konceptualnih motivacija tradicionalnijih grafičkih tehnika u stvaranju prikaza. S jedne strane radi se o novomedijskom postupku bilježenja okoliša i svijeta, a s druge strane o crtežu kao vodilji konceptualne artikulacije: primarnom sučeljavanju sa svijetom u nastajanju, koje razigrava hladnoću i distanciranost novih medija.
Također, ne treba izuzeti i jaku psihogeografsku nakanu same autorice. Po Guy Debordu, psihogeografija se definira kao uočavanje specifičnih zakona i utjecaja geografskog okruženja na emocije i ponašanja ljudi, te pronalaženje načina za mijenjanje uobičajenih shvaćanja o bliskom urbanom okolišu. Jer samo svijest o utjecajima bliskog okoliša može ohrabriti kritički stav prema uvjetima svakodnevnog življenja, te postati baza eksperimentiranju s potencijalima i mogućnostima istog. Kao npr. šetnja autorice, koja jednu zaboravljenu gradsku lokaciju, Tursku kulu, najedanput čini potencijalno impozantnom, dakle prisutnom.  
Pišući ovaj tekst, nanovo sam nakon dugo vremena opet pogledala Angelopoulosov film, Vječnost i jedan dan, koji među retcima, govori i o pjesniku koji, boreći se protiv nedovršenosti, ali i suočavajući se s novim podnebljem, čiji jezik više nije poznavao, kupuje riječi kako bi završio njegovu pjesmu, sve do zadnje koju nikada ne završava. I tako u nedogled, dolaze neki novi pjesnici koji opet traže nove riječi za prisvojiti, tako prisvajajući prostor i otvarajući svjež i kritičan pogled na njega. Borba riječi, borba slike, borba s prostorom-dam ti prikaz, ti mi novom rječju uzvraćaš. Za držanje balansa s onima koji prostor kroje, da, baš zbog toga trebamo kroničare kao Duška Boban, razgranate u svoj svojoj suvremenosti, željne otkrivanja novih prostornih vitalnosti, one koji u nama prizivaju neke nove riječi.

Ivana Meštrov