2000 _ Slike / Galerija Matice hrvatske, Zagreb

samostalna izložba s Lukom Duplančićem; kustos: Vanja Babić

Krajem 90-tih godina na hrvatskoj likovnoj sceni počela se javljati skupina umjetnika nadasve zanimljivog i po svoj prilici posve osviještenog odnosa prema slikarskoj problematici. Naime, radovi o kojima je riječ nipošto nisu tek puki rezultat akademskih traženja i dokazivanja – te redovite boljke autora najmlađe generacije – već podrazumijeva aktivno preispitivanje formalno-sadržajnih aspekata intimizmom dosegnuti i isprovocirati nešto univerzalno svojevrsni je optimum svakog umjetničkog nastojanja.

Duška Boban i Luka Duplančić spadaju među istaknutije predstavnike tog najnovijeg vala domaćih umjetnika. Formalno gledano poetika im je izrazito slična: upotreba kolažnih postupaka, “prljav” i “nestalan” kolorit, često kontrastiranje odnosno prožimanje mrljastih i linijskih segmenata, apsolutna atektoničnost kompozicije te relativiziranje i svjesno zanemarivanje svake diskusije na temu apstraktno-figurativno.

Razvidno je da Duška i Luka vrlo dobro poznaju umjetnost grafita, zatim sve slikarske trendove okupljene oko pojma “nova slika”, ali i one ranije poput enformela, akcionog slikarstva ili pak pop-arta.  Iskustva svih tih tendecija ugrađena su u njihovo stvaralaštvo, ali to ne znači da oni gaje eklekcitistički izraz. Upravo suprotno. Duškin i Lukin rad lirska je inačica postmodernističke ironičnosti realizirane kroz postupak koji bismo mogli nazvati “nova analitičnost”. Autori, zapravo, umjetničko nasljeđe razgrađuju, nipošto ga ne sintetiziraju. Pri tome kod Duške osjećamo stanovitu fragilnost formi i intuitivnost u postupcima, dok su Lukini radovi koherentniji i znatno “siroviji”, kako na čisto poetskoj, tako i na izvedbenoj razini. Pri ovakvoj karakterizaciji svjesno ćemo se kloniti uvriježenih stereotipa o “ženskom” odnosno “muškom” pismu. Oni su njihovom slučaju posve izlišni – riječ je naprosto o već sada snažnim autorskim osobnostima unutar sličnih umjetničkih strujanja.

Vanja Babić