Izložba “(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU – Slučaj Krvavica” u Salonu Galić od 4.10. do 15.10.2021.

Umjetnici: Doplgenger (Isidora Ilić, Boško Prostran), Duška Boban, Inicijativa «Krvavica_art», Željko Blaće, Rikard Marasović (arhiv obitelji Marasović/ Štambuk Jurašin)


Koncept/ tekst: Nataša Bodrožić (Slobodne veze/ Motel Trogir) /
Istraživači, ko-kustosi: Antonia Vodanović, Ivan Huljev (Udruga «Kačić»)

fotografije postava: Žaklina Antonijević

NAJAVA IZLOŽBE

DJEČJE LJEČILIŠTE
Kružni objekt nekadašnjeg Vojnog dječjeg lječilišta, jedno od devastiranih arhitektonskih remek-djela izgrađeno sredinom 1960-ih po projektu Rikarda Marasovića, polazna je točka izložbe. Zgrada se nalazi u Krvavici, malom mjestu zapadno od Makarske, u borovoj šumi, nadomak plaže. Izgrađena u doba socijalističke Jugoslavije, bila je dio vojne imovine, a projektirana je za potrebe liječenja i rehabilitaciju djece s respiratornim bolestima vojnih osiguranika. Zgrada je mijenjala funkciju pa tako 1973. postaje vojno odmaralište,[1] kada iz primarne zdravstvene namjene prelazi u turističku, uz planove za dalju turistifikaciju šireg područja. Zbog nemogućnosti financijske samoodrživosti vojnih i radničkih odmarališta na Makarskoj rivijeri i u tadašnje vrijeme, ekonomsko rješenje pronađeno je «u uključivanju i tih kapaciteta u komercijalni turizam»[2] Međutim, izvan sezone, vojno odmaralište otvara se za osobe s posebnim potrebama, radnike slabijeg imovinskog stanja, učenike osnovnih škola na rekreativnoj nastavi. Prema svjedočenju lokalnih stanovnika i bivših zaposlenika, tako je bilo sve do 1990. [3] Jugoslavenska narodna armija 1991. odlazi iz Krvavice, ostavljajući zgradu, neoštećenu[4]. Za vrijeme rata, 1991.-1995., koristi se za smještaj izbjeglica, ranjenika, obuku specijalnih vojnih jedinica. Početkom 2000-ih zgrada je “demilitarizirana”, prešla je iz nadležnosti MORH-a u ruke državne agencije Club Adriatic, kada je uklonjen nadzor nad objektom čime je otvoren put postupnoj devastaciji koja je do danas poprimila neslućene razmjere. (…)


RIKARD ‘RIKO’ MARASOVIĆ
Paralelno s «ponovnim otkrivanjem» dječjeg lječilišta i njegovom afirmacijom, fokus stručne javnosti usmjerio se i na autora ovog iznimnog djela, arhitekta Rikarda Marasovića. Riječima Antonije Vodanović, zanimljivo je da unatoč tome što je za života obnašao istaknute društvene funkcije poput gradskog zastupnika, profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Hrvatske, njegov rad i kvalitetni arhitektonski projekti, gotovo da uopće nisu publicirani u ondašnjim časopisima za arhitekturu i urbanizam. Njegov suvremenik, arhitekt Igor Skopin, za Rikarda Marasovića kaže da je bio “lucidan, beskompromisan, protivnik dogme i oportunizma” koji “nije mogao preskočiti sve prepreke koje su se postavljale od idejnog projekta do realizacije zamisli” te da mu je za to “trebao drukčiji karakter, takav koji ne bi provocirao oporbu i neshvaćanje[6]. Sklapajući dijelove slabo poznate biografije, fragmente arhiva šire obitelji, na ovoj izložbi dobivamo suptilni uvid u njegov likovni rad. U slobodno vrijeme slikao je akvarele, najčešće s primorskim motivima. 


(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU
Tragovi prošlosti mogu se izgubiti, ta će se prošlost zaboraviti u smislu da ostaje izvan pamćenja. Ali što je sa zaboravljanjem onda kada tragovi ostaju?Ovo nije izložba o arhitekturi. Ovo je izložba o gubitku društvenog i transformiranju osobnog pamćenja uslijed radikalne društvene promjene i posljedicama tih procesa. Sudbinu Marasovićeve kultne zgrade sagledavamo kao simptom, pri čemu arhivske materijale, izvorne dokumente, zapise i fotografije, ispreplićemo s fikcijskim narativima eksperimentalnog filma umjetničkog dua Doplgenger. Ambivalentnost fotografija Duške Boban koje dokumentiraju aktualno stanje Marasovićeve arhitekture, gotovo stimulira perceptivne varke, optičke iluzije koje na trenutke dovode u pitanje stvarnost samog prizora (mjesta). Jedan street-art «sticker» prenosimo iz interijera zgrade lječilišta, gdje je nastao kao autentični umjetnički izraz i pokušaj «prisvajanja» mjesta od strane tamošnjih građanskih inicijativa. Taj rad samo je jedan u nizu (umjetničkih) intervencija u zgradi, ujedno i direktan komentar o odnosu lokalnih vlasti i državnih institucija prema arhitektonskom remek-djelu, koje bi najradije vidjeli kao praznu parcelu slobodnu za novu gradnju po ukusu novih prostornih upravitelja. Prema francuskom filozofu Paulu Ricœuru, svi smo mi članovi područja ‘povijesnosti’ kao pripovjedači, kao romanopisci, kao povjesničari. Pripadamo povijesti prije nego što ispričamo priču ili ispišemo povijest. Igra pričanja uključena je u stvarnost koja se kazuje.[7]

Nataša Bodrožić