za emisiju TRIPTIH, HRT – HR3

Krajem ožujka prošle godine, u vrijeme kada je većina europskih država uvela rigorozne mjere za sprečavanje širenja pandemije koronavirusa, ostavljajući uobičajene modalitete svakodnevice u nedavnoj prošlosti i prepuštajući građane životu u „izvanrednom stanju“ neizvjesnog trajanja, francuski filozof Jean-Luc Nancy objavio je u novinama Libération esej u kojem o aktualnoj pandemiji piše u svjetlu postmarksističke teorije. „I kakve li divne i potpune ambivalencije“, piše Nancy, „virus koji dolazi iz komunizma, virus koji nas komunizira. To je mnogo plodnije od podsmješljive ‘korone’, koja evocira stare monarhijske ili imperijalne povijesti. A ‘communo’, to je dobar pojam za detronizaciju ‘corone’, ako ne i njegovo obezglavljenje.“ Predlažući da se o koronavirusu razmišlja kao o „komunovirusu“, Nancy u novoj globalnoj situaciji, s bitnim reperkusijama za političko-ekonomsko-zdravstvene sustave, nastoji otkriti modele koji pomažu da bolje razumijemo prirodu naših zajednica. Ostavljajući ulice europskih metropola sablasno praznima, privremeno dokidajući turizam i industriju te seleći ključan doprinos u bitci protiv virusa u sferu doma i privatnosti, dakle na pleća individua od kojih se zahtijeva odgovorno ponašanje i obustava fizičkog kontakta s posebno rizičnim skupinama, uvedene mjere nakratko su evocirale neki drugačiji, ravnopravniji i solidarniji sustav. Kako Nancy navodi dalje u tekstu, „taj virus nas zapravo komunizira, postavlja u sferu ravnopravnosti, okupljajući nas u potrebi za zajedničkim stajalištem. To što on mora uključivati izolaciju svakog od nas paradoksalan je način shvaćanja naše zajednice. Jedino zajedno možemo biti jedinstveni. To je naš ono što čini našu najintimniju zajednicu: zajednički osjećaj naših jedinstvenosti“. 

Međutim, početni zamah optimizma utemeljenog na potencijalnim porukama i poukama koje je borba protiv koronavirusa unijela u razmišljanje o zajedništvu, solidarnosti, javnom zdravstvu, pa čak i ekologiji, nije potrajao zadugo. „Solidarnost se zahtijeva i aktivira u velikim razmjerima, ali cjelokupnim medijskim krajolikom dominira dobrobit države. (…) Umjesto da ograničavamo vlastito kretanje, osjećamo se ograničenima silom, čak i ako je to zbog našeg boljitka. Izolaciju doživljavamo kao uskraćivanje, čak i kada je u službi zaštite“, podsjeća Nancy. Otprilike u isto vrijeme, u travnju 2020. godine, Galerija umjetnina Split – kao i brojni drugi izložbeni prostori, galerije i muzeji, privremeno zatvoreni uslijed pandemijske bitke – pokrenula je novi izložbeni projekt koji se pod nazivom „Pogled iznutra“ odvijao na društvenim mrežama, na službenim profilima ove institucije. Fizički prostor galerije privremeno je tako zamijenjen virtualnim, a sučelje je postalo mjesto centralna točka susreta s umjetničkim sadržajem. Već samim imenom novopokrenute programske linije – pogled iznutra – sugerira se novo iskustvo življenja u drugačijim, pandemijskim okolnostima: vanjski prostor se metaforički suzio, kretanje je postalo ograničeno i kontrolirano, a glavnina svakodnevnih aktivnosti za većinu građana počela se odvijati u prostorima doma, pri čemu se „pogled iznutra“ često sa strepnjom upire u neizvjesnu izvanjsku budućnost, koja će nas dočekati na rasklimanim nogama aktualnog kapitalističkog poretka što prijeti posve izvjesnom (i očekivano dugoročnom) krizom. Stoga je novi program Galerije umjetnina od pozvanih umjetnica i umjetnika zahtijevao da se u novim radovima okrenu upravo nekima od pitanja što ih nameće nova vrsta svakodnevice, čiji su brojni paradoksi objedinjeni u ubrzo široko usvojenoj egidi: „novo normalno“. 

Prvi umjetnički rad predstavljen u okviru ovog programa bila je fotografska serija „ZRNO-19“ splitske umjetnice Duške Boban, koja je sada materijalizirana i predstavljena na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Prozori. Poigravajući se u nazivu rada s nazivom bolesti koju uzrokuje novi tip koronavirusa – COVID-19, autorica u formi niza fotografskih diptiha svoj pogled upire doslovno na ono izvanjsko: na javni prostor. Iz arhive vlastitih analognih fotografija na kojima su zabilježeni prizori splitske arhitekture i pejsaža, Duška Boban odabire one na kojima je ljudski lik prisutan, ali gotovo nezamjetan, usputan, efemeran. Svakoj od obaranih fotografija potom pridružuje odgovarajući par, nastao rekadriranjem pojedine fotografije i uvećavanjem upravo onog detalja originalne fotografije na kojoj se nalazi lik čovjeka. Ljudska se figura tako od neuočljivog, slučajno zabilježenog sadržaja promeće u glavnu temu, s marginalne pozicije na jednoj fotografiji seli na svoju centralnu poziciju u drugoj fotografiji koja, zbog provedenog uvećanja, posjeduje zrnatu strukturu, na što upućuje i spretno osmišljena igra značenjima u imenu ovog rada. Ono što je značajno i znakovito u ovoj fotografskoj seriji jest da, u razdoblju u kojem je urbani prostor privremeno izgubio svoje žarišno mjesto u iskustvu svakodnevice i građanskog identiteta, kako zbog činjenice da je fizičko kretanje postalo ograničeno i reducirano, tako i zbog toga što su se dominantne teme u medijskom prostoru usredotočile na druge teme, Duška Boban u fokus vraća upravo pitanje javnog prostora kao referentnu strukturu u kojoj se ocrtavaju i sažimaju šira pitanja vezana uz prava, slobodu i izbor. 

Sudbina, pozicija i tretman splitskog javnog prostora tijekom posljednjih desetljeća programatska je tema u opusu ove autorice, čiji je radove potrebno sagledati i kao umjetničke geste „građanskog neposluha“. Ne želeći pristati na poziciju utišanog građanstva koje se rezignirano miri s posvemašnjom privatizacijom javnog prostora, Duška Boban u svakom svom radu na različite načine upliće problem odnosa prema lokalnom arhitektonskom i krajobraznom nasljeđu, posebno onom iz razdoblja Jugoslavije, kao i pitanje njihove dostupnosti i korištenja. Pritom je fotografija amblematski medij za ovu tematiku, budući da se u njezinoj vlastitoj prirodi otkriva složen odnos prema memoriji, prošlosti i sadašnjosti. Fotografija kao opredmećeno sjećanje na minuli trenutak njezina stvaranja neizostavno upućuje na prošlost, međutim, čin promatranja fotografije kao objekta formira u sadašnjem trenutku nove značenjske slojeve. U seriji „ZRNO-19“ ti su slojevi zgusnuti i usložnjeni već radi primarne odluke autorice da koristi fotografije nastale ranije, mnogo prije pojave novog virusa koji će svoju cirkulaciju na globalnoj razini započeti u prvim mjesecima prošle godine. U svojstvu fotografije da indeksira stvarnost, da realnost pretvara u prizor, u vizualni znak, pronalazi se ovdje čitav spektar mogućnosti da se ovim medijem progovara ponajprije o aktualnim pitanjima sadašnjosti, da se podcrta važnost prepoznavanja uvjeta, simptoma i posljedica koje tzv. „nova normalnost“ može imati i za budućnost. Splitske lokacije prikazane na ovim fotografijama pažljivo su odabrane – od zaštićenih krajolika na Marjanu, pa do modernističkih arhitektonskih ostvarenja među kojima su i ona paradigmatskih jugoslavenskih arhitekata i arhitektica poput Zoje Dumengjić, Stanka Fabrisa i Antuna Ulricha. Neke od njih danas su zapuštene ili, poput Vile Dalmacije, zatvorene za javnost, pri čemu u njihovom sadašnjem statusu možemo primijetiti odraz promjene kolektivnih vrijednosti prema urbanom nasljeđu, prema gradu i infrastrukturi koju stvara ili pak propušta stvoriti za svoje stanovnike, a čije se slabosti otkrivaju ponajbolje upravo u kriznim situacijama poput ove aktualne. Ljudskim figurama, izgubljenima u širini kadra jedne fotografije i potom vraćenima u fokus na drugoj fotografiji – no u svom zrnatom, neoštrom, gotovo anonimnom modusu, posvećen je ovaj rad. Pred „anonimnim junacima“ svakodnevice, kako bi ih nazvao Michel de Certeau, sputanima u zadatostima koje nameće dominantni političko-ekonomski sustav, javni prostor izmiče, sve manje im pripada, baš kao i brojna druga građanska prava. Koliko god pandemijska kriza potrajala, iz one iskonske krize – krize neoliberalne ekonomije – nećemo izaći sve dok imperativ kapitala ne zamijenimo imperativom skrbi i ravnopravnosti.