Već pri prvom susretu s idejom umjetničkog okupljanja u okrilju projekta udruge Sunce, bilo je jasno kako se takva nakana bez poteškoća može sprovesti u djelo. Idejni kontekst projekta fokusirane pozornosti na prostor i pojam otoka pružao je široki sadržajni okvir za umjetnički manevar, a uz povjerenje organizatora, angažiranost umjetnice Duške Boban - koja je uspostavila kontakte među umjetnicima, te podrške splitskog HULUa, osjećala se i zagarantirana količina operativne slobode.
Izložba je realizirana u okviru aktivistički osmišljenog projekta o očuvanju tradicije i kulturne baštine, što je okolnost od koje umjetnici mahom zaziru strahujući od stava koji još uvijek vjeruje da se umjetnost može rabiti kao sredstvo u rješavanju konkretnih društvenih i sl. problema. Međutim, radovi obuhvaćeni izložbom daleko su od angažiranog umjetničkog govora, niti im je bila namjera istražiti ekološku ili kulturološku dimenziju teme.
Naslov projekta «Put doma» poslužio je kao temeljna smjernica, dok se otok kao centralni motiv nametnuo širokim spektrom svojih značenjskih konotacija. Prostor otoka na kojem su aktivisti udruge Sunce pronašli nedirnutu manifestaciju lokalnog Mediterana i riznicu baštinskih vrednota vrijednih zaštite i čuvanja, umjetnici su iščitali kao zahtjev za preispitivanjem vlastite slike o sebi i odnosa spram vanjskog okruženja. Prvobitna namjera da se uspostavi kreativni dijalog s lokalnim mediteranskim prostorom, njegovim vrijednostima i problemima, na terenu je rezultirala okupljanjem vrlo heterogenih radova koji se oslanjaju na otvoreni asocijativni niz vezan uz značenje pojma otok - od konkretnog toposa do otoka kao duhovne kategorije.
Naime, otoci kao vjerojatno posljednje oaze uščuvane mediteranske tradicije - na koje čovjek još nije uspio posve pogubno djelovati, impliciraju razmišljanje o krajoliku, tradiciji, baštini..., na zaboravljene gradbene elemente identiteta koji nas danas intrigiraju tek kao potencijalna sredstva za brzo stjecanje novca. Stvarnog stanja otočne zbilje uglavnom nismo ni svjesni, a pohodimo ih tek kao destinacije turističkog bijega. Inzularni svijet je, također, i mjesto meditativnog potencijala, koje nas primorava na osamljivanje s vlastitim mislima, no istodobno je i prostor odsutne komunikacije sa snažnom potrebom za uspostavljanjem kontakta s vanjskim svijetom.
Razmišljanja o otoku prepuštena su umjetnicima videa, većim dijelom stoga što se navedeno područje umjetničkog izražavanja još uvijek bezrazložno drži izrazito mladim medijem zaboravljajući na njegovu tradiciju dužu od 30 godina. Uostalom, tu činjenicu potvrđuje i ponašanje naših muzejskih institucija, koje su uglavnom nezainteresirane za kontinuirano praćenje, pohranjivanje i obradu domaće videoumjetnosti.
Zahtjev za uščuvanjem tradicije pokušao se naglasiti i kroz potrebu uspostavljanja generacijskog slijeda, povezanosti koja pretpostavlja preuzimanje i prenošenje znanja, vrednovanje prethodnih i interpretiranje. Nažalost, u umjetnosti se generacijske veze ponekad čine isuviše slabima pogotovo u trenucima kada sukobi ideja između starih i mladih stvore dojam nepremostivog sraza. Upravo su skupne izložbe često kamen spoticanja i predmet rasprava u kojima se jednima i drugima prigovara generacijska isključivost. Čak i onda kad je određenje izložbe tematski okvir, estetski problem ili izražajni medij, stiče se dojam kako je pripadnost autora izvjesnim dobnim skupinama prešutni ključ selekcije. Stoga su, u želji za isticanjem mogućnosti zajedničke komunikacije i prezentiranja radova, pozvani umjetnici različitih generacija – od onih netom izašlih iz umjetničkih akademija, sve do autora koji su svoju afirmaciju na području videoumjetnosti stekli prije dvadeset pa i više godina.
Briga i uvažavanje među generacijama interpretirana je i u dnevničkom zapisu pomorca Kolje Markovića, nastalom 70ih godina prošlog stoljeća prvotno na 8 mm filmskoj vrpci. Glavnina kadrova snimljena je sa samoga broda i predstavlja iskaz autorove zaljubljenosti u more i posao pomorca koju je poput svojevrsnog svjedočanstva zaželio trajno pohraniti. Intencija rada kao i činjenica njegove današnje postojanosti postali su dijelom njegove priče.
Čuvanje i suvremeno modificiranje tradicije, kao i umjetničko reinterpretiranje njezinog značenja efektno su prikazani u video radu Duške Boban, kojem je za tematsku okosnicu poslužio stari komiški običaj spaljivanja broda u čast sv. Nikole. Ispreplitanjem stvarne viške tradicije, «Tovareće mužike» iz Sali s Dugog otoka, modificiran suvremenim inputima paraglajderskih eksibicija, stvoren je audio vizualni doživljaj mističnog ugođaja, no ponajprije autorsko tumačenje blagdanskog žrtvovanja – njegove obnoviteljske zadaće i iskonskog vjerovanja u snagu prirodnog životnog ciklusa.
Sandra Sterle izložila je fotografije koje predstavljaju samu umjetnicu preodjevenu u seljanku s Mljeta snimljenu pri obavljanju svakodnevnih otočkih obaveze. Gradeći svoj fiktivni autoportret u drugačijem životnom kontekstu umjetnica se kreće kroz prostor podvojenih osjećaja između prirodnog i neprirodnog, te tako traga za udjelima tradicije i nasljeđa u formiranju vlastitog identiteta. Pritom se njezino istraživanje ne ograničava samo na prostor vlastite osobnosti. Sam modus prezentiranja rada odašilje nam višeslojna pitanja, prije svega o mogućoj recepciji oznaka nečije lokalne specifičnosti.
Za razliku od promidžbenih brošura turističke namjene i upitne vjerodostojnosti Dubravko Kuhta je stvorio sinestetičnu razglednicu mozaično sklopljenu od prizora percipiranih za jednog ljetnog i ne baš sunčanog boravka u Nečujmu na otoku Šolti. O tome svjedoči i sama struktura rada sačinjena mahom od statičnih kadrova čije je trajanje dostatno da bismo ih uistinu registrirali. Odabir prizora povezanih sa zvučnim insertima u konačnici je elegičan kondenzat stvarnosti.
Čovjek odlazi na otoke, rekli bismo, iz eskapističko praktičnih pobuda. Video interaktivna instalacija Dunje Sablić monotonim zvukom cvrčaka i lelujanjem slike posreduje doživljaj sličan omamljenosti za ljetnih sparina. Opuštajuća snaga prizora odgovara našoj prihvaćenoj predodžbi otoka kao izoliranog pribježišta. Ipak, njegove su prednosti istovremeno i nedostaci otočne zbilje. Nestvarnost nestaje u trenutku kad zaželimo/zatrebamo komunicirati. Interaktivni dio rada nudi nam prevođenje riječi u signale Morseovih znakova, no poruku je moguće tek odaslati.
Prizor konkretnog krajolika u umjetničkom diskursu zna prerasti u znak opće slike čovjekovog okruženja. Dan Oki na video snimku morskog pejzaža aplicira titrajuće oblike koji predstavljaju simbole energetskih centara u ljudskom tijelu. Njihova izmjena odvija se po principu kakav nalaže sistem energetskog pročišćavanja kroz čakre. Uz vibrantni zvuk tibetanske mantre stvorena je meditativna «seansa» u kojoj se likovnim sredstvima postiže dislociranost i dematerijalizacija slike zadarskog arhipelaga i brodskih putanja.... Autorova svojevrsna «jantra» kao da ističe potrebu postizanja sklada između čovjeka i njegove okoline, djelujući na uspavane centre svijesti s idejom o nužnosti promjene razmišljanja i oslobađanju od materijalističke percepcije svijeta.
«Maraiselect» i «Banal» Davida Larchera dvije su strane jedinstvene čovjekove potrebe da definira svoj odnos spram stvarnosti, te da ostvari komunikaciju s vanjskim i osobnim realitetom. Različiti pristupi zbilji posve su legitimni, ali je ipak najčešće prihvaćamo tek kao zbir banalnih činjenica. Enigmatičnost rada «Banal» svjesno prepušta gledatelju otvoreni prostor značenja iziskujući njegovu aktivnu participaciju. Ali i mogućnost banalnog iščitavanja.
O prihvaćanju neuspostavljene komunikacije kao puta koji vodi prema samom sebi, no ne kao prisile, već prije kao vid odluke i odabira, govori drugi Larcherov rad «Maraiselect».
I Ivan Ladislav Galeta otočnu okrenutost vlastitom kontemplativnom svijetu ne doživljava nimalo tjeskobno. Naprotiv, vrijeme i uživanje u ljepoti takvog trenutka pokušava «razvući» kroz ispreplitanje krupnih kadrova triju otočnih gracija. Uhvaćena misao, kao i senzualnost i vizualna ljepota detalja, koliko god nam se doimali krhkima, postojane su točke u nestalnom vremenskom protjecanju.
Pričom «Transporter» Nikole Bajte, digitalno objavljenom na DVD-romu izložbe, te isprintanom i izloženom u komornom ambijentu na stalcima za čitanje sa stolnom rasvijetom, ističe se multimedijalni karakter izložbe i njezin zahtijev da poveže i integrira tekstualne, slikovne i zvučne senzacije pod krovnom idejom samog projekta. Dio je njegove cjeline i spomenuti DVD rom autorice Duške Boban, čija se idejna koncepcija oslanja na misao o otočnoj razdvojenosti i različitosti, interpretiranoj kao likovna metafora za individualnost i zasebnost svakog od umjetnika koji sudjeluje u projektu.
Evidentno je kako su samo pojedini autori u svom radnom promišljanju krenuli od otoka i njegovog konkretnog životnog okruženja, dok je drugima simbolično iščitavanje pojma «otok» postalo tek novo mjesto u širem referencijalnom krugu njihovog rada. Prisutnost filozofskih, društvenih, umjetničkih....konotacija potvrđuje otvorenost ovakvog modela izložbe, koji bi se vremenom slobodno dao nadopunjavati novim djelima i autorima.

Jasna Gluić